twitter

JOJO RABBIT – Djetinjstvo pod Trećim rajhom

Da se razumijemo - svaka kritika nacizma u bilo kojoj formi ili obliku je dobra i poželjna, bilo da dolazi kao ozbiljna drama ili blago apsurdna satira, samo što u ovoj drugoj inkarnaciji prijeti da bude pogrešno protumačena ili makar nedovoljno shvaćena kao kritika.

A "Jojo Rabbit" nije ništa drugo nego to, kritika jedne zatucane kvaziideologije koja je opravdanje za svoju hegemonijalnost pronalazila u rasnim i socijalnim degradacijama i segregacijama i, začudo, našla u tome mnogo onih autohtonih pobornika koji nisu bili tu samo zbog straha, odanosti ili zato što su "slušali narađenja". Imajući želju da taj sistem potuno detronizuje, obesmisli i otvoreno mu se podsmjehuje, Taika Vaititi, koji se polako pretvara u neku soft verziju Terija Gilijama, donosi jednu dobru i jednu problematičnu odluku.

Dobra odluka je da sam glumi Hitlera kao izmišljenog prijatelja dječaku koji silno želi da bude dio Hitlerjugenda i koji iskreno svoj sistem vrijednosti, u odsustvu figure oca, temelji na nacističkoj ideologiji i mitologiji. Vaititi na taj način može direktno i otvoreno da se sprda sa Adolfom prikazujući ga kao jednu vodviljsku figuru koja je duboko nesigurna u sistem koji je izgradila i to nije ništa novo, u posljednjih desetak godina nije ništa neobično da čak i iz Njemačke dolaze različite parodije na lik i djelo Adolfovo, što je valjda jedan od posljednjih stadijuma ispiranja savjesti u "venišu" pop-kulture i istorije. Iako zabavno, čak ni Vaititijevo posprdanje sa nacističkim ikonografskim ritualima nije ništa originalno ako se setimo da je "Alo, alo" radio nešto slično tome još prije 30 godina.

Loša odluka, iako je film baziran na romanu pa tu i nije bilo pomoći, jeste da se kritika nacističke ideologije sporovodi kroz iskustva i oči jednog djeteta, koje i nema izgrađen sistem vrijednosti osim onog koji mu nameće dominantna politika u tom trenutku. S obzirom na to da nema mehanizme da se racionalno obračuna sa nacizmom i njegovom propagandom, dijete apriori usvaja njegove mantre, koje se graniče sa bajkama o Jevrejima kao mitskim čudovištima, te njegovo distanciranje od te ideologije ne djeluje kao da je došlo iz intelekta, već iz emocije. Na taj način, sazrijevanje malog Džodžoa kroz odnos sa Jevrejkom koju kriju u kući, dolazi pomalo antiklimaktično i očekivano, za razliku od njega mali Zoran iz "Tito i ja" koristi ideologiju samo kao sredstvo da se približi djevojci, čime dosta vJerodostojnije slika dječački život nego ovaj film.

I pored toga, Vaititi je snimio film u kome humor uglavnom dolazi iz sjajne hemije njegovih mladih glumaca i svoje parodične izvedbe Hitlera koja ne pogađa uvijek metu, ali je iskrena u svojoj kritici. Satirizovanje tog trenutka u istoriji koji je napojen neizmernom ljudskom patnjom i zlom, jeste klizav teren i zahtevao je brižljiv um, ali makar je namjera ovog filma časna u pokušaju da prikaže kako se jedna ideologija cijepa iznutra kroz viziju jedne duše vrijedne spasenja.

 

Izvor i foto: hellycherry.com

Tekst objavila: Sanida Kajević

Redakcija portala Refesticon

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.         

 

zbirka

 

  

zmajevi dolaze baner 2019