Obrad Nenezić: U umjetnosti je najljepši proces stvaranja (video)
Crnogorski dramaturg i književnik Obrad Nenezić ističe kako je u umjetnosti najljepši proces stvaranja, te da djelo kasnije samo živi svoj život.
''Pripadam modernim stvaraocima koji koriste sva iskustva jednog ili više medija i koja želim da primjenim u tom djelu koje stvaram. Likovi su kao ideje i kao teme, pokušavam da budu drugačiji, da kažu nešto novije'', napominje Nenezić u razgovoru za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.
Prema riječima ovog scenariste, reditelja, romanopisca i pjesnika, umjetnik mora da ukaže na sve društvene fenomene koje prepozna, ali da umjetnost ne smije da mu se svodi na ukazivanje problema. ''Život nije samo problem, niti je umjetnost samo problem. I život i umjetnost čine i neke lijepe stvari'', napominje Nenezić, u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem.
Prema njegovim riječima poezija je kraljica umjetnosti koja može da pokaže i te lijepe i ružne stvari. ''Od poezije se počinje. Od jednog stiha, od jedne riječi. Ona je vatromet i jezika i sjećanja'', navodi doktorand dramskih umjetnosti.
Scenarista dva dugometražna filma, autor pet dramskih tekstova, četiri pozorišne predstave, tri knjige poezije i četiri romana smatra da su ideje svuda oko nas, samo ih je potrebno prepoznati.
''Ideja mora da bude drugačija, nova, da bude realistična i da nas se tiče. Ako nas se stvari ne tiču onda nijesmo ništa uradili'', navodi autor romana Osmjeh za Mariju Mihailovič i Šetači po Mjesecu.
Scenarista filma As Pik – Loša sudbina, koji je bio prvi crnogorski kandidat za Oskara, navodi da je naša epika izvanredno blago i izvanredan rudnik tema za obrađivanje djela u kojima su između ostalih zastupljene i istaknute ličnosti iz istorije Crne Gore, među kojima su Crnojevići, Petrovići, ali i narodni heroj Čedomir Ljubo Čupić.
Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu.
RAZGOVOR
DR: U emisiji Književno stvaralaštvo razgovaramo sa piscima iz regiona o tome kako stvaraju, na koji način nastaju ideje i kako se u stvaralačkom procesu pretvaraju u neko djelo. Obrad Nenezić je dramaturg, scenarista, reditelj, književnik,doktorand Fakulteta dramskih umjetnosti. Publici u Bijelom Polju poznat i po predstavi Sveti i prokleti, koju smo imali u programu REFESTICON-a. Na Vašem sajtu, navodi se i pjesnik. Koja je uloga u kojoj se najslobodnije osjećate?
ON: Kada pitaju šta je i ko je dramaturg, onda se u pozorišnim kuloarima obično kaže to je čovjek koji zna sve o pozorištu. Tako nam je široko i obrazovanje i studij, ali sve ima svoja pravila i zanate. Sve počinje od ideje za svaki medij. Ideja je nukleus. Kad odaberemo i prepoznamo ideju mi stvaraoci smo srećni ljudi. Bilo koji medij da je u pitanju za ideju je dovoljna jedna riječ. Evo recimo nezavisnost. Bilo da je u pitanju meksička, crnogorska ili neke afričke države, nije bitno, sami znate koliko u toj riječi drame staje.
Mi dramaturzi imamo jednu rečenicu koju često koristimo a to je - klovn je ubio gledaoca, gdje se vidi koliko je tu trilera, kao što bi Hičkok uradio. Ili je dovoljan jedan događaj, recimo rat u Ukrajini, ili poplave ili ciklon u Americi. To su sve ideje odakle počinje jedno umjetničko djelo. Međutim, pitanje je kako se prepoznaje to umjetničko djelo? Postoji jedan holivudski izraz koji mi često rabimo, a to je - fotografsko oko, koje treba da prepozna taj događaj i ideju. Ja često govorim treba i osjetljivo uvo. Ne može se samo vidjeti već treba i čuti. Te ideje su svuda oko nas. Recimo u životu. Iako umjetničko djelo nije imitacija života, ono jeste simulacija. Onda u mitovima, počnimo od paganskih mitova, preko antičkih mitova, do naših lokalnih mitova. Pomenuli smo mit o najvećoj slovenskoj ljubavi između Vladimira i Kosare, koji sam prepoznao i jedan sam od autora koji je obradio tu temu. Možda sam drugačije pristupio jer sam je radio u stihu, a to jeste stvar ideje. Ideja mora da bude drugačija, nova. Drugačija u odnosu na ono što smo već viđeli. Takođe, treba da bude realistična i da nas se tiče, ako nas se stvari ne tiču onda nijesmo ništa uradili. I likovi iz naučne fantastike imaju neke osobine običnog čovjeka, bilo da se radi o robotu ili je riječ o basni, i oni imaju neke ljudske osobine kako bi se gledalac prepozao. Jedno je fora, da se nešto napravi, a drugo je da li je to stvaralaštvo ostavilo utisak.
DR: Kad govorimo o tome da se ideje nalaze oko nas, spoznajemo da ih različiti pisci različito prepoznaju. Postoji li trenutak kada Vi osjetite taj klik, kada prepoznate priču koja je oko Vas?
ON: Tu se ja razlikujem kao mladi autor i danas kao autor u srednjim godinama. Ranije sam i jurio ideje da budu samo uzbudljive i da ostave utisak. Danas to vrlo drugačije i temeljnije radim. Znao sam kad me ideja ježi i obuzima da jedva čekam da sjednem za računar i počnem da radim. Iako sam savjete profesora Siniše Kovačevića sa podozrenjem gledao da treba prvo pripremiti plan drame pa onda slijedi rad, ja sam to govori - kakav plan, samo me usporava. Postoje i pisci koji rade brzo i oni koji rade temeljno i sporo, što je stvar senzibiliteta i ne znači da je jedno ili drugo pogrešno. Tako da kad prepoznam ideju još uvijek imam ushićenje da me potpuno obuzima, a dalje ne bih umio opisati. Ideje su svuda, u štampi, na televiziji, na internetu, društvenim mrežama, samo ih treba prepoznati.
DR: Pored drama Vi ste i autor romana među kojima su i Osmjeh za Mariju Mihailovič, Šetači po Mjesecu, Deset za jednog i drugih. Iakorijetko pominjemo djela, važno je jer je tematika koja zadržava Vašu pažnju i različita i slična. Tu je istorija, tradicija Crne Gore, događaji koji su obilježili tok razvoja crnogorske države. Jedna knjiga je posvećena i Ljubu Čupiću. Da li kad krenete da stvarate neko djelo imate na umu grupu kojoj se obraćate ili je u pitanju Vaš motiv da to prenesete na papir? Šta je prevaga?
ON: Ono što je vrlo bitno da kada se nađe ideja, a što mi pomaže što sam dramaturg, jeste da se odredi medij te ideje. O publici se negdje najmanje razmišlja dok se stvara. Svaki će stvaralac reći da je u umjetnosti najljepši taj proces stvaranja, kasnije djelo samo živi svoj život i stvaralac u malim društvima malo utiče na sve to. Kada me obuzme ideja kao što je lik i djelo Ljuba Čupića, moram da kažem da je ta knjiga jako dobro prošla, uvijek sam govorio da je to zbog teme, jer je on jedina pop ikona Crne Gore i on će to ostati. On je istorijska ličnost koja miri sve naše crnogorske razlike i više od 90 posto djelimo te njegove vrijednosti.
Dok je roman Šetači po mjesecu, priča o grupi delikvenata. Želio sam da napravim film ili roman kao što je Bilo jednom u Americi, i mislim da sam tu negdje uspio. A sad je vrlo bitno i što se tiče ideje i umjetnosti napomenuti, razvojni put tog djela, te ideje. Ja sam još 2000. godine dobio nagradu Televizije Crne Gore na jedinom velikom konkursu za TV scenario. Sticajem okolnosti, iako je otkupljena, nije snimljena. Ja sam prije pet, šest godina napravio roman po toj ideji, da bi krenuli u snimanje pilot epizode u vrijeme korone i u posljednjih nekoliko mjeseci radim na scenariju za film po toj priči jer ne postoje sredstva za tako budžetski veliku seriju.
DR: Znači da kao autor imate pravo da se priča razvija iz jednog u drugi medij, da proširite tekst, da radite na njemu?
ON: Pa imam. To je moje isključivo i elementarno pravo kao stvaraoca da ja radim ono što ja hoću, a ako imate ljude koji su zainteresovani za to kao producenti, onda još bolje. Znam neke autore koji su pisali romane, koje nijesu štampali, pa su objavljeni po njihovoj smrti, pa su po tim romanima pisali scenario. Vrlo je slično pisati roman i scenario, samo je stvar zanata u pitanju kako se piše scenario. Jer scenario nije literarno djelo, a roman jeste. Zato sam rekao da mi puno pomaže što sam po zanimanju dramaturg. Recimo priča o Ljubu Čupiću, roman Osmjeh za Mariju Mihajlovič, je prvo napisan kao mjuzikl, a kako navodno u Crnoj Gori nije bilo prostora za jednu takvu priču, ja sam napisao roman o tome. Danas se vraćam i opet bih vratio u pozorišnu estetuiku i imalo bi veze sa stihom svakako. Moram da kažem da sve više razmišljam šta je to što interesuje čitaoca ili gledaoca. Smatram da je u pitanju isključivo i samo poetika književnog ili filozofskog djela, jer tabui više ne postoje. Sve ih znamo, sve je već viđeno na društvenim mrežama, uživo prenos rata ili rijaliti programi. Tako da mislim da je jedini put prave poetike danas da dođe do konzumenta.
DR: Uspijevate da odgovorite i na pitanja koja još ne postavim, jer između ostalog dobro prepoznajete proces stvaralaštva i to nam lako pojasnite. Upravo se nameće pitanje da kada kao stvaralac dobijete ideju i suočeni ste sa temom koju treba obraditi, da li onda imate određeni proces rada? Kako teče to stvaranje? Imajući u obzir više djela koja ste do sada objavili izgleda da neprestano radite.
ON: Pa čovjek koji se profesionalno bavi bilo kojim poslom, a pogotovu stvaralaštvom znači neprestano se bavi. Ja se ne sjećam jednog dana odmora u svom profesionalnom životu da nijesam nešto uradio što se tiče stvaralaštva. Da li je to razgovor, neko učenje, čitanje, nije ni bitno. Pomenuo sam da se razlikujem na početku svog stvaralaštva, kada me obuzimala ona ideja, pa sam možda i neke najbolje stvari radio za jednu noć, sa kasnijim naravno djelanjem na tom djelu. Postoje neke stvari koje ne mogu tako da se brzo rade. Roman je jedan maraton, veliki rad, proces kada se završi onda postoji čitav niz ljudi koji učestvuju u tome od lektora, korektora, urednika, a i posle svih njih postoji nešto što bi mogao da uradiš ili se sjetiš. Isto tako je u drami ili filmu kada se završi tekst to je tek početak. To je ustvari predložak za neko umjetničkjo djelo. Ono što razlikuje pozorište kao medij od kniževnosti jeste da mi imamo jedan predložak za nešto što će nastati neko novo dramsko djelo ili u filmu gdje postoji nova poetika, poetika reditelja. A sad koliko postoji simbioza između reditelja i scenariste to je druga stvar. Ja nijesam baš fan rediteljskog filma i pozorišta, mislim da je to stvar kolektivnog čina i mislim da treba da se to jako uvažava.
DR: Da se vratimo samom procesu. Da li imate neku dnevnu rutinu kada ste sa tekstom? Da se za primjer zadržimo na romanu.
ON: Roman zahtjeva jedan ozbiljan rad i tu se potpuno razlikujem kada na primjer pišem poeziju ili drame. Mada ustvari i zavisi od roka. Kada radite film morate da budete vojnik, a isto tako kada se radi roman to zahtjeva neku ozbiljnost i trudim se da radim. Kako kažu neka ispitivanja četiri do osam sati rada daju izvanredne rezultate. Ja kažem da četiri do osam sati rada daju neke solidne rezultate, a preko osam sati rada daje odlične rezultate. Iako će me neki umjetnici demantovati, mislim da je rad neophodan u svemu.
DR: Imali smo sagovornike koji stvaraju tri, eventualno četiri, sata u toku dana, valjda imaju taj luksuz.
ON: Pa zavisi i od roka. Kad moram da predam dramu ili scenario, oni me ne pitaju koliko radim, nego za kada se dogovorimo i onda je sve stvar moje organizacije i rada. Možda neko ne mora da radi nego je rođen da bude Hemingvej, onda u redu.
DR: Postoji li neko određeno doba dana kada stvarate aktivno?
ON: U svakom slučaju je to popodne i noć, jutro mi je za neke druge stvari predviđeno. Iako nijesam noćna ptica, to je nešto što mi prija.
DR: Kada dođemo do kreiranja jednog novog svijeta iz Vašeg pera, da li imate određenu skicu, početak, sredinu, kraj? Kako se krećete kroz tekst? Da li znate šta će da se desi na kraju ili Vas vodi ta priča?
ON: Kao dramuturg, imamo sve te skice i učili smo to na studijama, postoje elementarne stvari koje znamo. Postoji Frajtagova piramida koju moramo da poznajemo napamet i u stvari je to temeljnije od onoga što smo rekli da mora imati početak, zaplet, rasplet, kraj. Međutim, kada se bavite profesionalno ovim poslom, sve ono što važi za ideju, kao nukleus, važi i za razvoj jednog djela. Trudim se da sve to što se kasnije ispostavlja kao problem, da traži i ono što je i univerzalno i novo, drugačije i realistično katkad, da primjenim sve te stvari i da ljudi koji čitaju ne saznaju već karaj u zapletu. Zanat je vrlo bitan posebno nama dramaturzima. Trudim se da primjenim sve znanje koje sam stekao i školovanjem i iskustvom, da primjenim do kraja jednog djela, tek onda sam zadovoljan tim djelom. Iako se slažem što ljudi govore da čitav život pišu jednu knjigu, mi u narednom djelu ispravljamo greške kojih postajemo svjesni iz onoga prošlog ili pretprošlog djela.
DR: Kada dođe do stvaranja određenih likova šta se utka u njihov karakter, njihove osobine? Da li je to Vaše iskustvo, ono što ste proživjeli ili pročitali? Kako formirate te likove?
ON: Ono što sam rekao na početku - život je jedno, a umjetničko djelo ne može da bude imitacija, mora da bude ilustracija. Pa kad radite istorijske teme vi ne pišete strogo po onome kako je bilo. Još je to Aristotel, otac drame, definisao da je istorija ono što je bilo, a umjetničško djelo ono što je moglo biti. Tako da i sama tema nameće to. Ja sam od Ljuba Čupića, o kome znamo osmjeh i vrlo šturu biografiju, pravio čovjeka od krvi i mesa. Nije on samo zarobljen od strane četnika i Italijana i strijeljan i to je život. Ne, on je morao da ima svoj životni razvoj, tako ima i lik. Svaki lik mora da ima svoj početak, sredinu i kraj.
Mi imamo razne vrste i žanrove pozorišta, da li je to negdje primjenjivo to je manje bitno. Postoje žanrovi koji to opravdavaju. Postoje ljudi koji vole i gledaju žanr, ja nijesam čovjek žanra, ja volim da pogledam sve. Pripadam modernim stvaraocima koji koriste sva iskustva jednog ili više medija i koja želim da primjenim u tom djelu koje stvaram. Tako da likovi su i kao ideje i kao teme, pokušavam da budu drugačiji, da kažu nešto novije. Nekada upotrijebim lik koji je nastao iz citata, uzmem dovoljno da se zahvalim autoru koji me inspirisao ili asocirao da nešto takvo uradim, ali ne pretjerujem u tome.
DR: Pomenuli ste da se poigravate i sa žanrovima i sa elementima pozorišta. Ne možemo da ne pomenemo da je na primjer predstava Sveti i prokleti, zapravo drama u stigu. Takođe, nešto slično je nastalo u skorijem periodu antikabare Džentlmen, predstava sačinjena od Vaše poezije. Koliko je zahtjevno da se stvori drama u stihu?
ON: Malo sam se dotakao toga kada stavralac traži kako da se izrazi kada sam rekao da tabui više ne psotoje. Ja sam se našao upravo u stihu. Trenutno je u štampi moja knjiga drama u stihu, u izdanju Nove knjige. Tu su tri istorijske drame pisane u stihovima Sveti i prokleti, zatim Gorska drama priča o Jeleni Petrović, kasnije kraljici Italije i Kruna, tragedija o Crnojevićima. Sve tri se mogu podvesti kao tragedije, s tim što im ja dajem drugačiji žanr. Recimo priča Gorska drama, je tragična bajka, dok je Sveti i prokleti, tragedija, a Kruna, je drama hronika. Želio sam da ispričam tako da budu leze drame, drame za čitanje. Poput Geteovog Mefista i nekih drugih, koje su nemoguće za inscenaciju. Moje su moguće, ali su u suštini drame za čitanje. Trenutno pribjegavam stihu gdje se možda i najbolje osjećam iako mi zadaje najviše posla i glavobolje. Kao što je antikabare Džentlmen, žanrovski sam se igrao, a zbog čega? Mi danas kabare znamo kao komercijalno pozorište, ali kabare nije nastao tako. Nastao je kao odgovor avangardi. Jer kada je došla avangarda sa Ibijem (komad Alfreda Žarija), i kasnije razvojem antiteatra, do današnjih dana, avangarda je razbila svu moguću poetiku, ali i publiku. Publika se izgubila. Jer koliko je autora, toliko je vrsta, što je rekao Selenić. Onda je kabare nastao da vrati publiku i u tome uspio početkom 20 vijeka. Kada su majstori vidjeli da tu može da se zaradi onda su otišli u drugu krajnost, u komercijalu. Tako sam nazvao antikabare, da bih rekao nešto drugo. Mislim da ću napraviti i nastavak te priče je uz džentlmena ide i lejdi, koju ćemo nadam se imati uskoro.
DR: U ovom serijalu se pitamo kada djelo nastane na koji način očekujemo da se izvrši određena akcija na publiku? Koja je poruka, šta želite da prenesete i kažete?
ON: Prije svega najbitnije da svoju poetiku podijelim sa konzumentima. Da kažem mnogo toga za društvo, za globalnu ili lokalnu politiku ili pojavu. Jer nijesu najkrivlji političari, krivi smo mi koji tu politiku izdižemo na pijedestale svake vrste. Bitno mi je da sve to podijelim i svoj talenat, da ljudi vide da to što radim ima nekoga smisla i da uživaju u tome. Da se ono što je iz antičke drame poteklo, da se poistovjete sa tim i prođu kroz tu katarzu, kroz duhovno čišćenje i ako sam u tome uspio onda odlično. Drugi dio je marketing i kako doći do tog gledaoca.
DR: Govorimo o drami i ako ne pominjete konkretno, osjeća se duh Šekspirov, jer koliko god se poigravate sa žanrovima, vraćate se na ono klasično, da stih umetnete u dramu, što su veliki umjetnici nekada radili?
ON: Nije to ništa novo u teoriji i istoriji umjetnosti vraćati se na neke početne stvari. Pošto ste pomenuli da sam doktorand Fakulteta dramskih umjetnosti, pomenuću i to kako je svima jasno da studenti i dalje uče po Aristotelovoj Poetici. Kada je iščitavate nanovo vidite koliko je bio napredan prije skoro dva i po milenijuma. Sva ta pravila su i danas upotrebljiva. Ja se i te kako rado vraćam i Šekspiru i Korneju, ali i grčkim velikanima Eshilu, Sofokleu i rimskim velikanima, antici. Zašto da ne? Ta zapadna mudrost kojoj i mi pripadamo, bar obrazovno, je nastala na toj antičkoj misli i poetici. I danas nije lakše, teže je napraviti naučnofantastični film, Avatar ili njegov nastavak, a ljudima je to jasno, a nije im jasno kada se vratimo antičkoj poetici. Nije to ništa strašno. Pomenuću kao ilustraciju jedan od najvećih pozorišnih reditelja svih vremena Piter Bruk, kada se ogledao u klasičnom pozorištu i napravio najveće stvari, vratio se avangardi i istraživanju, svojim počecima, ritualima i otišao na Bali da izučava rituale. Ja sam to sa svojim profesorom raspravljao da li treba da otputujemo na Bali da bi izučavali rituale, ako već imamo izvanredne primjere performansa, kao žanra koji je najmoderniji u pozorištu. Zar nemamo rituale u našim lelekačima. tužbalicama i tužilicama, zar to nije ritual dovoljan za izučavanje? Imamo nešto svoje što treba izučiti i dati mu vrijednost.
DR: Upravo zbog toga i pitam, jer prepoznajem da se vraćate antici, ali rekao bih antici Crne Gore. Koliko se u toj našoj antici na nivou legende, mitova, može pronaći takvih primjera koji nas mogu odvesti do Holivuda, do nekog Oskara, kada govorimo makar o filmskoj umjetnosti?
ON: Moram da kažem tačno je da se vraćam poeziji, dramama u stihu, ali ja pišem moderni stih i crpim iz svoje pripovjedačke poezije i pokušavam da napravim i moderniju dramaturgiju i definitivno imam odlične učitelje. Druga stvar izvanredno je blago je naša epika. To su u prošlosti prepoznali i postala je jugoslovenska epika. Bar ono što potiče iz Crne Gore mi imamo izvanredan rudnik za obrađivanje. Da li može postati neka univerzalna priča? Sve može postati univerzalna priča što se razumije i ako ima te vječne motive kao što su ljubav i mržnja, krivda i pravda, motivi koji se na svim meridijanima jednako čitaju. Da li to može da se napravi kao film? Sumnjam da to može u Crnoj Gori da se napravi jer je to vrlo skupo. Film je jedina umjetnost koju je naprvio kapitalizam, tako da je jednako i industrija i umjetnost. Tako da ja želim sreću nekim ljudima koji se bave filmom i posebno epikom i epohama. Da pomenem kad je film As pik, rađen po mom scenariju, nominovan kao prvi kandidat za Oskara iz Crne Gore, u Holivudu, u njihovom časopisu Reporter, je izašla izanredna kritika, sa naslovom ''Ovaj film sigurno neće osvojiti Oskara, ali vrijedi, da se vidi''. Dakle Amerikanci i Holivud, gledaju film i kao industriju. Postoje nekada i neki mali filmovi koji sa vremena na vrijeme dobiju Oskara, ali oni imaju i neku drugu pozadinu. Ne želim da ih oskrnavim, jer ja volim te male filmove koji dolaze sa ovih prostora, ili iz zemalja trećeg svijeta. Kao što volim i malo pozoršte, kamerno. Sada se isključivo bavim kamernim pozorištem i slobodnom produkcijom i scenom.
DR: Pošto pominjete film As pik, da pomenemo i seriju Nobelovci, koju ste Vi radili. Da povežemo sa prethodnim pitanjem pčini se da i tu možemo da pronađemo teme za holivud. Jer primjećujemo da prepoznajete naš karakter, društvene fenomene i njih dotičete i o njima govorite. Što se takođe odnosi i povezano je sa pitanjem o poruci koju prenosite, a to je da nijesmo samo legende i kraljevi, već imamo i naše ''nobelovce''.
ON: Pa to je jedan ciklus duhovitih drama, tako ih zovem, bez ambicije da pronalazim nove žanrove. To su neke komedije koje se bave ozbiljnim stvarima, kao recimo bijelom kugon. Kada se bavim tim temama nemam moralno pravo da ih nazovem komedija, već zovem duhovita drama. Taj ciklus je dobro prošao. Sve tri predstave iz tog ciklusa Nobelovci, Persone non grate, koje su kasnije adapritane za dva lika u predstavi Ekselencije, gdje igraju Jovan Dabović i Žaklina Oštir, koja je i dalje na repertoaru KIC ''Budo Tomović'' i treća Palastura, koja se još igra u Baru. Nevjerovatno da ljudi i dalje dolaze da vide te nastavke Nobelovaca.
DR: Pominali ste u jednom intervjuu da mnogi od nas postanemo u svojim sredinama upravo persone non grate i non grata, neshvaćeni...
ON: Mene je to egzistencijalno koštalo, ali ne želim od toga da pravim svoju reklamu i dramu. Jer mnogo toga je prošlo. Ne može danas čovjek za vrijeme interneta da bude disident. Malo je to licemjerno govoriti o tome i sva pompa oko problema na koji naiđe autor dobija neku malo neukusnu konotaciju. Iako su moje predstave i zabranjivane i micane sa repertoara. Čak su ih neke partije navodile u svojim programima, iako ja nijesam pominjao ni člana, a kamoli rukovodstvo. Mislim da treba, bez obzira koliko je to teško, da jedan čovjek prođe te filtere, jer to je dokaz da radite, ako ne genijalnu, onda da radite dobru stvar.
DR: Upravo nastojimo da saznamo da li je to jedna od uloga umjetnika, da ukaže na te društvene fenomene?
ON: To je obavezno. On mora da ukaže na sve fenomene koje prepozna, samo ne smije da mu se umjetnost svodi na to na ukazivanje problema. Život nije samo problem, niti je umjetnost samo problem. I život i umjetnost čine i neke lijepe stvari i poezija je tu kraljica umjetnosti da pokaže i te lijepe i ružne stvari. Ako bi se svodilo to na neki mrak, onda to nije to. Evo vidite Tomasa Bernharda, koji je mračnjak, kojim se bavim u poslednje vrijeme, koji ima tako lijepih stvari, posebno što se tiče muzike. Uvijek sam govorio, a imam i u jednom stihu, Bernhard se ne čita, on se sluša, jer vidite taj njegov namjerni pristup pisanju, na tako nezgodnom njemačkom, koje hoće da pretvori u neku sonatu ili melodiju i vi uživate u tome.
DR: Kad već pominete Bernharda, a neke od pisaca smo ranije pomenuli, da li postoji još nešto što trenutno čitate, što volite da čitate? Šta doprinosi Vašem stvaralaštvu ili ostavlja na Vas poseban utisak?
ON: Nijesam čitalac koji nešto namjerno radi. Čitam što čujem da je dobro, što mi dopadne ruke. Ako saznam da neko djelo osvoji neku svjetsku nagradu, a dostupno je, to obavezno pročitam. Tako je i sa filmovima. Gledam neke scenariste i reditelje i njihova ostvarenja. Nešto što volim namjerno odem da pogledam. Trenutno čitam Filipa Rota, čovjek koji se okušao i u filmu, njegova američka pastorala. Čitam i Sabatovo pozorište. Moram priznati da sam završio Bernharda kao čitalac, ali ne i kao dramaturg. Evo na stolu su mi i Borhesove priče, kojima se vraćam, kao i tekst Zorana Kopitovića, mog nikšićanina, Muzej biciklističkog ustanka. Kući su mi ina desetine knjiga što nijesam uspio da pročitam od Ljose, Pamuka, i pročitano i nepročitano. Ne samo što volim, nego što hoću da pročitam i imam svoj stav.
Uvijek djela vežem za dramaturgiju. Ono što ostavi utisak na mene želim da adaptiram. Prvo što sam dramatizovao i adaptirao je recimo Kiš. Da iskreno kao zanatlija kažem u jednom djelu on nema dovoljno materijala za jednu dramu, bez obzira što je velika literatura. Dramatizovao sam Grobnicu oskara Davidoviča i priču Mehanički lavovi, i kada bi ih radio kao reditelj onda bi ih sastavio, jer to bi bilo dovoljno da nastane dobar film ili predstava. Gledaocu će promaći da je nastalo zasnovano po Danilu Kišu, on gleda film, a to je sasvim novo djelo. Svaka dramatizacija je nova djelo, svaka adaptacija je nova djelo, svaka inscenacija je novo djelo, čak i novi medij. Sve je to vrlo komplikovano i nije jednostavno odraditi ako želite da se bavite profesionalno tim poslom.
DR: Zbog čega se držite toga da samo postavljate svoja djela kada je režija u pitanju?
ON: Nijesam školovani reditej, iako sam na studijama imao režiju i filmsku i pozorišnu i TV, ali jednostavno sasvim sam okupiran svojim djelima i onda mi predstavlja problem da se širim na druga djela. Zadržao bih se kao dramaturg na drugim djelima. Tako sam okupiran nekim djelima koja su manje poznata kao što je Dvojnik, od Dostojevskog.
DR: Upravo dajete šlagvort za naredno pitanje kada pominjete roman Dvojnik. U pitanju je njegovo drugo djelo a prvo u kome je zastupljena fantastika, koju ne možemo da zaobiđemo imajući u vidu da kompletan projekat radimo u sklopu festivala fantastike. Zapravo u Vašim djelima govorimo o realnim temama, ali je zastupljena i fantastika, da li kroz epsku fantastiku, kroz mitove i istoriju. Pri čemu ste pomenuli da čitate i Sabata, Borhesa, Ljosu, koji imaju magijski realizam u svojim djelima. Koliko Vam je fantastika važna?
ON: Kada govorimo o tome ja bih se vratio i na filmsku dobru staru fantastiku. Međutim, pomenuli smo predstavu Nobelovci, koji su stvar naučne fantastike, jer čovjek pravi svog dvojnika androida i tako se drama završava. Dok recimo u Kontraevoluciji, duhovitoj drami koja je na sceni KIC ''Budo Tomović'', android je glavni lik i igra ga Slavko Kalezić, uz Jovana Dabovića i Đorđa Tatića. Imam još nekoliko zabilježenih ideja takve tematike, kao što je jedan Zosoliter, kako bih napravio naučnofantastične stvari. Za dvije pomenute predstave znam gledaoce koji dolaze da ih gledaju po pet i više puta. U pitanju je jedan vrlo ozbiljan žanr za koji je neophodna priprema i izučavanje. U jednom trenutku glavni glumac je umalo odustao jer, kako je rekao nije razumio. Smatram da je jedna vrlo ozbiljna stvar baviti se naučnom fantastikom.
DR: Koliko je proces istraživanja važan i neophodan za nastanak Vaših djela? Kako se pripremate da priđete temi kao što su ne istorijske na primjer?
ON: Neophodno je da poznajete sve epohe i morate da izučavate i da znate materiju. Bilo je riječi o dinastiji Crnojevića, zatim Petrovića, gdje je veliki raspon, pa do kraja 20. vijeka. Međutim, to ne smeta. Ne želim da napravim istorijsko djelo, jer je to stvar istoričara. To se zovu paraistorijske drame, ako hoćemo pravo to je pravi izraz za njih. Morate da izučavate veliki vremenski period, sve od srednjeg vijeka i manje je bitno kakvi su bili međusobni odnosi jer vi ih dopisujete. Nemamo stenograme njihovih razgovora. Bitno je da ljudi ne dođu i vide neku glupost, neku materijalnu grešku, koja će im ogaditi čitavu dramu i rad, i ne samo moj. Postoje greške, ali ih treba svesti na najmanji mogući nivo.
DR: Vraćamo se na početak razgovora, a to je poezija, o kojoj smo manje govorili. Zbog čega Vam poezija toliko znači?
ON: Pa od poezije se počinje. Od jednog stiha, od jedne riječi. Ona je vatromet i jezika i sjećanja. Moja je svaka pjesma drama. Trudim se da svaku pjesmu pretvorim u dramu. Pišem kratke poeme koje su neki dramoleti. Ta sloboda poezije, gdje talenat dolazi do izražaja, to je ono što me privlači i vi ćete kad izučavate antičke pisce pa i razvoj pozorišta uvidjeti da je njima bila najbitnija poezija. Oni su pod uticajem gledalaca postepeno uvodili nove likove da bi bilo zanimljivije, da bi bilo nekoliko hiljada ljudi u publici. Mislim da je u poeziji sve satkamo od mene kao stvaraoca pa da tu može svak naći ono što želi.
DR: Čini mi se da je tu dominantna tema ljubav. Da je to neki motiv, pokretač?
ON: Mislim da nikada nijesam napisao neku ljubavnu ili patriotsku pjesmu. Ljubav je samo povod. Dakle kroz ljubav, odnos dvoje ljudi, pišem o nekim drugim stvarima. Ali je dobro to ako je ljubav, ljubav je veza za sve. Ljubav je u životu kao beton u nekoj građevini. Dobro je što ljudi tako tumače, jer će kroz ljubav naučiti i pročitati i neke druge stvari. Toliko stvaralaca je pisalo o ljubavi. Kao što je Šekspirova Romeo i Julija, najmanje ljubavna drama.
Autor: Dragić Rabrenović
Foto: zoom print screen
Audio i video obrada: Sanida Kajević
