Cruella (2021): Đavo nosi dalmatince (video)
Veliki smećarski kamion parkira se pred crveni tepih, prostrt povodom najvećeg modnog događaja zapadnog Londona šezdesetih. Radnik izlazi iz kamiona i na tepih istresa gomilu tekstilnog otpada. Pred očima šokiranih posh posjetilaca, iz nje izranja Kruela de Vil. Dok sviraju bučne The Clash gitare, ona se hvata za dršku kamiona i daje vozaču znak za polazak. Pakosno se cereka dok se za njom odmotava genijalna, dvadeset metara duga haljina skrojena od komada raznovrsnih tkanina i novinskih naslovnica o novoj modnoj zvijezdi.
I u tom trenutku osjećate da se film napokon vratio u bioskope.
Film o zloglasnoj zlici iz „101 dalmatinca“ („One Hundred and One Dalmatians“) je sve što origin story o negativcu iz dječjeg romana treba da bude. On je šaren, lepršav, malo vijeran dosadašnjim djelima iz franšize, malo slobodan u njihovoj nadogradnji i u svemu tome blesavo zabavan.
Režiser Kreg Gilespi (Criag Gillespie), iako je u projekat uskočio kao zamjena za prvobitno planiranog Aleksa Timbersa (Alex Timbers), svjesno se odrekao originalnosti zarad dopadljivosti. Od postavke glavnih likova i stila režije do muzičke selekcije i vrste humora, sve u Gilespijevom djelu govori da je imao samo jedan cilj – napraviti savremeni film za čitavu porodicu, podjednako drag roditeljima odraslim uz staru Disney školu i privlačan njihovim klincima iz Pixar ere. I u tome je bez dileme uspio.
Ema Stoun (Emma Stone) je potvrdila očekivanja da je idealan izbor za ovakvu priču. Svoju sposobnost da u uvrnutim komedijama igra ranjive cinike i makijavelistkinje s umjerenom grižom savjetsi pokazala je u više navrata – od „Čovjeka-ptice“ („Birdman“) do „Miljenice“ („The Favourite“) – a „Kruela“ („Cruella“) joj otvara nepregledno širok poligon za ovakvo manevrisanje. I Gilespi zna kako režirati ovakve likove, što smo vidjeli u njegovoj saradnji sa Margo Robi (Margot Robbie) na luckastom „Ja, Tonja“ („I, Tonya“).
Zajedno, njih dvoje kod publike izazivaju čas saosjećanje nad Estelinim tragičnim odrastanjem, čas iziritiranost Kruelinom bahatom zlobom, uz paletu raznih emocija između ovih krajnosti. Raspolućena poput svoje dvobojne kose, Kruela do kraja ostaje jedan od najsimpatičnijih filmskih negativaca, buntovna povrijeđena djevojčica koju ne možete da ne razumijete i ne volite, makar i ne podržavali svaku njenu spačku. Ovdje je potrebno pomenuti i ime Tiper Sajfert-Klivlend (Tipper Seifert-Cleveland), djevojčice koja glumi Kruelu iz perioda internata, i u svega pet-šest minuta demonstrira magentičnost koja mnogo podsjeća na nedavne bravure male Džulije Baters (Julia Butters) u „Bilo jednom u Holivudu“ („Once Upon a Time in Hollywood).
Kao što njegova Kruela karakterom značajno podsjeća na Tonju, tako se i u mnogim drugim segmentima Gilespijevog filma mogu naći neskrivene sličnosti sa već viđenim. Središnji dio „Kruelinog“ scenarija, recimo, djeluje kao novo čitanje žanrovskog klasika „Đavo nosi Pradu“ („The Devil Wears Prada“), dok je soundtrack sačinjen od rok hitova koje ste čuli u nebrojeno filmova.
Režiser se, međutim, uopšte ne trudi da maskira ove paralele, već ih radije naglašava tamo gdje mu koriste i dopunjuje kada je to potrebno. Svjestan kvaliteta Eme Stoun kao glumice, direktora fotografije Nikolasa Karakacanisa (Nicolas Karakatsanis) i montažerke Tatjane S. Rigel (Tatiana S. Riegel), on ne preza od prepuštanja stihovima koje svi znaju da, u originalnom ili cover izvođenju, u mnogim scenama govore umjesto linija teksta, pa makar to išlo do tolikih zicera kakav je završni „Sympathy for the Devil“. S jednakim samopouzdanjem ostavlja gledaoce da traže razlike između Estele i Baronice, s jedne, odnosno Andree i Mirande, s druge strane, svjestan da su retro kreacije Dženi Bivan (Jenny Beavan) toliko moćne da će se sigurno dopasti i onima koje je oduševila savremena elegancija Patriše Fild (Patricia Field) u filmu sa Meril Strip (Mery Streep) i En Hatavej (Anne Hathaway).
Upravo je Dženi Bivan, 71-godišnja veteranka dizajna filmskih kostima, najjači adut ovog dobro izbalansiranog ostvarenja. Desetostruka kandidatkinja za Oskara i dvostruka dobitnica zlatnih kipića (za „A Room with a View“ 1986. i „Mad Max: Fury Road“ 2015) kreirala je nevjerovatnih 277 kostima, od kojih barem dvadesetak posjeduje potencijal da se u budućnosti svrstaju među „ikonične“ modne kreacije sedme umjetnosti. Treći Oskar je praktično već u njenim rukama, ali i bez njega njen rad na „Krueli“ mirne duše može ostati vječna motivacija svim mladim dizajnerima.
Ovakav uspjeh na svakom polju otvara „Krueli“ vrata nove franšize, što Holivud sigurno neće propustiti da iskoristi, pa možemo očekivati da ćemo ovu ekipu kroz koju godinu ponovo vidjeti na velikom platnu. I već sada nemamo ništa protiv.
Izvor: bosonoga.com
Foto: Walt Disney Studios
Tekst objavila: Sanida Kajević
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Opširnije na portalu www.refesticon.com
