UMETNOST PROZE JE NAŠA NAJDIČNIJA VAVILONSKA KULA (INTERVJU)

Za dvadeset tri spisateljske godine, Zoran Živković, jedan od najprevođenijih srpskih pisaca, na listu priznanja koja su krunisala njegov rad uspeo je da uvrsti neka od najvažnijih u svetu književnosti. Objavio je 22 prozna dela, do sada su izašla 153 izdanja njegovih knjiga – 67 na srpskom jeziku i 86 u prevodu (u 23 zemlje na 20 jezika). Dobitnik je brojnih nagrada, kao što su „Miloš Crnjanski“, „Isidora Sekulić“, „Stefan Mitrov Ljubiša“, „Svetska nagrada za fantastiku“, „Stanislav Lem“, „Art-Anima“, „Zlatni zmaj“. Zoran Živković iznova nadmašuje očekivanja čitalačke publike.

 

Protekle godine tome su doprineli sjajni roman Tumač fotografija, najava knjige Zatočnik pete sile: fantastična proza Zorana Živkovića Ljiljane Pešikan-Ljuštanović (koja je nedavno ugledala svetlost dana), kao i početak štampanja Živkovićevih sabranih dela na engleskom jeziku (do sada izašla četiri toma, očekuje se još dvadeset osam), koje je pokrenuo američki izdavač Kadmus pres (Cadmus Press). Zaslužne za sve to su i zadivljujuće legije čitalaca, koje su u inostranstvu naročito brojne, pa se Živkovićeva dela izučavaju i na prestižnim univerzitetima. Na pitanja o maćehinskom tretmanu i stranstvovanju u domaćoj književnosti, neobičnim navikama i načinu pisanja, poznati pisac i profesor kreativnog pisanja odgovoriće za čitaoce časopisa KULT.

Fantastika je vid književnosti koju stvarate. Postoji li neki žanr ili stil pisanja koji Vas takođe privlači?

Ne. Nisam žanrovski pisac da bi me neki žanr privlačio. (Fantastika je, kao što ste dobro kazali, vid književnosti, ne žanr.) A što se stila tiče, on se menja od knjige do knjige. Kada bi postojao samo jedan stil kojim pišem, moja proza bila bi beznadežno jednolična.

Jednom prilikom ste izjavili da bi svako ko želi da se bavi pisanjem trebalo da pročita Čehovljeva Pravila za pisce početnike. Kojim savetima biste Vi dopunili njegov spisak „pravila“?

Nema potrebe da ih dopunjavam. Veliki majstor rekao je u njima sve što se ima reći ovim povodom. I to pre više od sto trideset godina. Obavezno pročitam ovaj duhovit tekst na početku svog kursa kreativnog pisanja, ali malo ko haje za njega. Sete ga se, međutim, kasnije. Čehov obavezno negde dočeka mlade pisce…

Isticali ste da Vas domaći književni establišment doživljava kao „strano telo“. Zbog čega je to tako kada važite za najprevođenijeg živog srpskog pisca?

Ovo pitanje trebalo bi znatno pre uputiti „establišmentu“. Nevolja je, međutim, u tome što je on eluzivan, neuhvatljiv. Kome čovek da konkretno postavi to pitanje? Ko su ti neformalni kanonizatori srpske književnosti? Možda moje kolege s Filološkog fakulteta koji se bave savremenom srpskom književnošću? Od nekoliko njih jedva da je jedan i po pročitao nešto od mene. Ostali ne samo da nisu nego se, u nezvaničnim razgovorima, diče time. Naročito oni koji i sami pokušavaju da budu pisci, ali nikako da naprave nešto na međunarodnoj pozornici, tamo gde se uspeh jedino računa…

U romanu Knjiga dajete zanimljivo tumačenje biblioteke kao svojevrsne „javne kuće“ u kojoj su knjige (ženskog roda) izložene čitaocima (kroz ceo roman – muškog roda). Kako se sintagma „javna kuća“ može preslikati na celokupnu književnost?

Knjiga je satira u kojoj su takva preterivanja ne samo dopuštena nego i poželjna. Književnost, naravno, nije „javna kuća“. Umetnost proze čudesno je lep dvorac koji zidamo već pet hiljada godina. Naša najdičnija i najtrajnija Vavilonska kula…

Veliki broj likova iz Vaših knjiga ima neobične navike. Koje neobične navike ima njihov tvorac?

Nema ih mnogo. Sklon je, recimo, da kompulsivno sakuplja neke sitnice. Imejlove, recimo. Trezveni glas ga neprekidno zapitkuje šta će mu to, ali on ga ućutkuja i nastavlja. Tako je i došao do zbirke od preko sto hiljada elektronskih pisama. Koja mu stvarno uopšte ne treba…

Koliko ste subjektivni prilikom izgrađivanja svojih likova?

Subjektivan ili ne, to je manje-više svejedno. Važno je da ne ispoljavam naklonost prema likovima svojih dela. Ili da sam im nenaklon. Oko toga se najviše pomučim u radu sa studentima. Nipošto im nije lako izbiti iz glave da ne smeju da imaju ni miljenike ni pastorke među junacima svojih priča.

Koje svoje delo biste najviše voleli da vidite na „daskama koje život znače“ i kome biste poverili glavne uloge?

Već dobre dve decenija slušam isti zaključak ovdašnjih pozorišnih gorostasa kako moja proza nije „teatarska“. I dalje, međutim, smatram da bi moj Vagon ili Četiri priče do kraja bili odlične predstave. Jedna pozorišna trupa iz Porta napravila je, recimo, izvrsnu adaptaciju Paklene biblioteke. A što se glumaca tiče, ako bih se ja pitao (a sigurno ne bih), najradije bih u glavnim ulogama video Milana Mihailovića Cacija i Raleta Milenkovića. Sjajni, sjajni glumci…

Koji je najveći uspeh Zorana Živkovića?

To što – ponizno se nadam – nije živeo uzalud…

Šta biste radije bili – tumač fotografija, pisac u najam ili nešto treće?

Nešto treće…

Da li u nekoj fioci ili folderu na kompjuteru imate priču koju nikada niste završili?

Ne. Završio sam sve što sam započeo. Jedan od užasa koji me proganja otkako sam počeo da se bavim prozom jeste da bi smrt mogla da me zadesi dok pišem neko delo. Zato i žurim da privedem kraju sve čega se latim. Jedan grozan pedant u meni užasava se neokončanih poslova…

U kojoj meri drugi vidovi umetnosti utiču na Vaša dela?

Moje knjige pune su drugih umetnosti. Sedam dodira muzike, na primer, ili Trg. Mislim da je međusobno prožimanje raznih umetnosti ipak najpotpunije u Četiri priče do kraja.

Kada biste se Vi našli na mestu nekog od svojih junaka, da li biste i zašto pošli čudnovatim putem koji je „Bog, sudbina ili neko treći“ odredio za Vas?

Ako je to već neko odredio, zar bih uopšte imao priliku da odaberem kojim ću putem poći?

Koja je knjiga koju bi svako trebalo da pročita?

Doživljaji dobrog vojnika Švejka.

 

Razgovor vodila: Marijana Jelisavčić

Izvor: casopiskult.com