Mirko Grdinić: U svaku priču unosimo autobiografske elemente (video)
''Svi ovisimo o svom iskustvu, onom što smo pročitali, vidjeli doživjeli i u principu u svaku priču unosimo autobiografske elemente, jer svi smo mi robovi svog iskustva'', kaže Mirko Grdinić, pisac fantastike iz Pazina, za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.
Prema riječima autora priča koje su objavljene širom regiona, urednika i priređivača zbirki priča i antologija, svi pišemo iskustveno, niko ne piše napamet, samo je pitanje kakvo je to iskustvo i da li ga znate prenijeti u pravom smislu.
''Inspiriše me sama tema koja mora imati onaj trenutak začudnosti i onda kažem imam lika. Onda je pitanje kako bi se trebao taj lik uklopiti u priču i nije bitno da li je muški ili ženski, već šta bi tim likom želio reći'', napominje Grdinić, u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem.
Jedan od utemeljivača i organizatora Istrakona i Festivala fantastične književnosti, iz Pazina otkriva da su istorija, mitologija i prirodni fenomeni u Istri uticali na njegovo stvaralaštvo.
''To podneblje je ustvari vrlo poticajno, jer gdje god se okrenete naći ćete materijal za pisanje. Ovdje postoji neka tema kojoj se vrlo lako daje neki mistični smisao i o tome se može pisati'', ističe Grdinić i dodaje da tokom pisanja nikada ne zna na koju stranputicu će skrenuti sa glavnog puta.
Grdinić je završio tri fakulteta i stekao zvanje magistra nauka, zaposlen je u sektoru za istraživanje kompjuterskog kriminala, ali napominje da mu rad sa ljudima nije otežavajuća okolnost, već da može biti korisno.
Kada govori o pričama naučne fantastike Grdinić smatra da je razvijena mašta najbitnija, ali i predznanje o onome o čemu pišete.
''Ne možete predvidjeti nešto što će se desiti ako nemate određeno saznanje o onome što pišete i što je do sada došlo do određenog trenutka'', navodi pisac koji je ciklus priča posvetio budućnosti Crne Gore, kao države iz koje potiče njegov otac.
Grdinić smatra da ko mnogo čita dobija mnogo ideja za pisanje, ali da danas imamo mnogo onih koji bi željeli pisati, ali da prije toga nijesu pročitali osnove. Zbog toga savjetuje mladima da prije svega čitaju klasike, ali i kako kaže, bardove naučne fantastike.
Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu.
RAZGOVOR
DR: Kao pisac koji živi i stvara u Pazinu, čije su priče objavljene u brojnim zbirkama i antologijama u cijelom regionu, možete li nam prije svega odgovoriti na pitanje da li čudesni Istra, zapravo podneblje može biti nadahnuće za stvaraoca?
MG: Istra sama po sebi se naziva u turističkom brendu Tera Magica. Međutim, nije tako samo u turizmu, nego je jednostavno začudnost svih kultura i uticaja koji su se mješali u Istri, od Ilira, Kelta, starih Rimljana, grčkih postojbina, pa svih naroda koji su tu kroz povijest prolazili, sve je ostavljalo taj svoj tajanstveni dašak na Istru. Imamo mnogo tajanstvenih lokacija kao što su Mordele, poslije Stonhendža, jedno od najstarijih kamenih svetišta. Zatim imamo naše Zmajeve brazde, jedan čudan fenomen koji se proteže kao energetske linije. Pa imamo puno čudesnih priča o našim, reći ću vješticama, mi zovemo štrige, i čudovišnim psima koji se bore protiv njih. Zatim priče i o zmajevima, kao što imaju mnogi krajevi. Na primjer, kako su Crnogorci došli i osnovali Peroj, kada se dešavalo bilo što tajanstveno, a nije se mogao zvati lokalni svećenik, onda se zvao perojski pop. Imamo i priču o vampiru koji je stariji od Drakule, to je Jure Grando. Uglavnom, svaki kutak Istre ima neku posebnu priču. Plus smo mi imali tu sreću da je recimo i Žil Vern pisao o gradu Pazinu, pa smo imali i Dane Žil Verna.
DR: Koliko to formira pisca i izvlači Vas da stvarate o svemu?
MG: Pa to podneblje je ustvari vrlo poticajno, jer gdje god se okrenete naćete materijal za pisanje. Ukoliko je vaša nona, to jest baka, pričala tajanstvene priče što su se prenosile s koljena na koljeno, kao i svugdje, pisaćete o tome. Tako je mnoštvo ljudi pisalo vezano za Istru i njene tajanstvene detalje. Tako kako god se okrenete ovdje postoji neka tema kojoj se vrlo lako da neki mistični smisao i o tome se može pisati. Evo na primjer i ovdje usred grada, mi čujemo sove, što je opet vezano za život i smrt. Imamo i veliki broj tajanstvenih bića koje se skrivaju na području Istre. Sam Pazin je smještaj nad Pazinskom jamom što je cijela priča. To je ustvari znameniti kraški fenomen koji je pod zaštitom UNESCO-a. Priča o njoj se pročula kada se naš gradonačelnik Đuzepe Ček dopisivao sa Žil Vernom. On mu je opisao da imamo jedan kaštel koji se nalazi nad jamom. Tako je znameniti pisac napravio poveznicu sa pričom o Matiji Sandorfu i tome da junaci bježe iz tog kaštela, spuštaju se u ponor i odatle dospijevaju u Lim i kanal koji vodi prema moru. Kasnija istraživanja su pokazala da se vode iz tog ponora dijele u tri pravca. Zapravo je u pitanju zanimljiv vodotočni sustav i shvatilo se da ima veći niz pećina koje se protežu ispod Pazina.
DR: Prirodni fenomeni, folklor, mit, istorija, nešto što se prepliće kroz Istru i Pazin je i doprinijelo da nastanu festivali i konvencije posvećeni fantastici.
MG: Pazin oduvijek gaji tu tradiciju pričanja. Tako da smo mi prije 23 godine počeli razmišljati i osnovali Dane Žil Verna. Zaključili da, vezano za fantastično povijesno i književno stvaralaštvo koje se odnosi na Pazin, da bi mogli napraviti znanstveno fantastičnu konvenciju po uzoru na Sferakon iz Zagreba, tada jedinu u Hrvatskoj i jednu od najvećih u Evropi. Nakon toga je nastao i Festival fantastične književnosti, koji je obrađivao određene istarske teme, koje su tajanstvene, ili smo im davali neki tajanstveni karakter. Nakon toga smo i započeli dva književna stvaralaštva sa objavljivanjem zbirki usmjerenih na SF, fantazi i horor, ali sa što više lokalnih tema.
DR: Želio sam za one koji ne znaju, a posebno za mlade, da kao uvod predstavimo gdje stvarate i svakako da pomenete zbog čega su podneblje i kontekst na kome odrasta jedan umjetnik dovodi do toga da se pojavljuju i takva djela fantastike. Tako je i razgovor posvećen proznim djelima koja nastaju iz vašeg pera. Zbog toga se nameće pitanje, nakon što umočite pero u sve te priče vampirske, o divovima, zmajevima, gdje se krije ta magija? Koje su teme kojima se posvećujete?
MG: Sve je povezano jedno sa drugim. Kako je Pazin u centru Istre, ranije nijesmo bili turistička destinacija, onda smo, da bi se zabavili, bili i speleolozi, izviđači, padobranci, ronioci. Imali smo društvo koje se bavilo kojekakvim aktivnostima. Onda se počelo čitati, posjećivati druge konvecije, tako se izrodila ideja o osnivanju konvencija, ali i ideja o tome zašto ne pretočiti sva ta iskustva u neko pisanje. Povezalo se nekoliko nas i osnovali smo Klub Žil Verna i krenula ideja da bi mogli pisati o fantastičnim temama Istre. Bilo je nekoliko nas i jedni sam ja preostao.
Mi imamo i novih otkrića koja te jednostavno potaknu da bi se o tome moglo pisati. E sada odabir pojedinca je da li želi pisati u realnoj ili formi fanatstike. Ja sam odabrao formu sa malo upliva realnosti, sa što više upliva fanatstike ili znanstvene fantastike. lako je odabrati temu. Imamo temu Jure Grando i vampiri. Imali smo stogodišnjicu Vladimira Nazora i priče o divovima, posvećeno njegovoj poznatoj priči o Velom Joži. Zatim priče o otkriću dinosaura u mjestu Bale, pa turističke, ekološke priče. Isto tako u unutrašnjosti Istre imamo najveći broj staroslavenskih mitoloških toponima koje ukazuju na stare bogove i sa svim tim imamo upliv u fanatstičnu priču. Onda krećete - junak, tema, kako obraditi priču i to je dosta zgodno.
DR: To nas i zanima. Različiti pisci različito to sprovedu u djelo. Kako izgleda taj proces kod Vas, na koji način dobijete ideju, šta vas inspiriše?
MG: Inspiriše me sama tema koja mora imati onaj trenutak začudnosti i onda kažem ok imam lika. Onda je pitanje kako bi se trebao taj lik uklopiti u priču. Morate odabrati prvo da li želite pisati u prvom ili trećem licu. Ja najčešće pišem u trećem licu, iako katkad znam staviti djelove iz prvog lica. Volim mijenjati likove. Nije bitno da li je muški ili ženski, već šta bi tim likom želio reći. Nekad napravim ideju šta bih htio, krenem lagano, razvijam ideju, pišem i naravno u tom procesu se ideja često i promijeni. Jer krenete jednom cestom i shvatite da ta cesta ima dva putića, sa još tri putića i sve je onda pitanje odabira, koji vam se više dopadne.
DR: Možda dobar primjer za to jeste film Stranpurice, šta ako skrenete sa glavne ceste.
MG: To je tako kao i u životu. Svaki odabir radi novu cestu. Unatrag 30 godina su zato i popularni filmovi i knjige koje se baziraju na tome da napraviš paralelni izbor. Šta bi bilo da sam krenuo lijevo ili desno. Da li bi upoznao ovu ženu ili onu. Film Stranputice je jedan od filmova koji direktno ukazuje na to. Tako je i sa pisanjem. Ideš putem i pitanje na koju stranputicu ćeš skrenuti ili nećeš. Svakome ovisi o volji želji i ideji.
DR: Znači kreira se priča na osnovu jednog glavnog lika?
MG: Da i ne. Lik može biti glavni lik, ali ne mora biti kreator priče, već samo sudionik. Ja volim pisati u ciklusima tako da imam jedan povezan za Istru i jedan za Crnu Goru.
U principu osmislim lik, koji krene i osmišljavam priču. On ne treba da vodi radnju, već se može radnja odvijati oko njega, a on je sudionik koji preuzima radnju i mijenja priču. Takvog lika volim sprovoditi kroz svoje priče. Ali imam i likove koji jednostavno idu ravnom linijom gdje oni vode radnju, ali ja volim malo pomaknute likove.
DR: Šta onda? Da li pravite neki koncept, kada želite da stvorite priču ili radite u jednom dahu?
MG: U principu napravim koncept u glavi, ali je on promjenjiv ovisno kako mi se priča odvija. Nije striktno napravljen i često znam završiti priču tako da izađem iz kocepta jer mi se ne dopada kako bi odveo priču u pravcu koji mi se ne sviđa. To je kao i začin jelu, jelo se kuha na određeni način. Međutim, katkad dodate neki novi začin da biste dobili novi ukus, e to je otprilike pisanje priče u mom slučaju.
DR: Ova kratka forma je možda i najzahtjevnija, iako izgleda da je neophodno pisati roman da bi se dokazali u književnosti. Svjedoci smo da su se brojni poznati pisci okušali i dokazali u kratkoj prozi. Postavlja se pitanje kada pišete priče da li je važan početak da privuče pažnju, ili kraj koji nas odvlači u razmišljanje ili nešto otkrije?
MG: To je praktično pitanje. Kada pričate sa piscima i ljudima koji su u komisijama oni se jednostavno lsažu oko jednog. Prva rečenica mora privući pažnju. To je osnov svakog pisanja. Svi pisci i svi savjeti kažu - prva rečenica mora privući pažnju da bi pročitao drugu. Ako poslije treće nastavljate čitati nešto znači da je pisac postigao svoje. Drugim riječima, one moraju biti efektne, ne moraju biti prevelike, moraju biti zanimljive, moraju biti takve koje kažu - ok ovdje nešto ima da čitatelj nastavi. Kada se počne pisati svi moraju staviti prvu rečenicu, a ta ako privuče pažnju, onda dalje razvijaš priču.
Jako je mnogo onih koji pokušavaju pisati a zaborave na bitam problem koji su učili još u školi, a to je da priča mora imati glavu, tijelu i rep. Ako izostaviš bilo koji dio onda nema priče. Rep priče je najbitniji. Tako se dešava neki preokret, glavna ideja koja cijelu priču vodi. Ne moraš je dovršiti, možeš pustiti otvoreno, ali mora davati neke puteve.
Uvijek morate paziti na te početne elemente koje priča mora posjedovati. Ako se počne od sredine i skakati na kraj i miješati radnju, onda to mora biti jako dobro napravljeno i u kratkoj priči se ne preporuča jer se tu gubi elementarnost stvari. Za razliku od drugih formi u kratkoj priči ne prepričavaš ono što se zna, što je uvriježeno, poznato iskustveno. Jer, ako to kreneš prepričavati, onda više nije kratka forma, to se može u formi novele ili romana. Recimo danas kada se pišu romani, pisci jako dobro počnu, pa nažalost onda imaju ideju da bi to razvijali, pa naprave troknjižje i onda zabrljaju da unište i prve dvije knjige. To znam jer je jako puno knjiga danas tako koje čitam. Kratka forma ne dozvoljava zbrzavanje. Sve mora biti od A do Ž, jasno, koncizno i ne treba puno petljati sa pojašnjavanjima stvari za koje nije potrebno. Nekada neke stvari moraš pojasniti, ali to se onda pojašnjava u rečenici, dvije, a ne pasusu. Tu je stvar iskustva koje ljudi steknu tokom pisanja i kad ti neko da savjet. Bez savjeta je teško pisati.
DR: Dobar savjet početnicima, upravo zbog toga i pitam jer ste i pisac i bili u brojnim žirijima, uredili zbirke. Nameće se pitanje na koji način se pripremate za takvu priču? Da li postoji priprema?
MG: Da naravno. Tematski uvijek postoji priprema. Svi mi znamo informacije na nivou informacije. Međutim, da bi ste o nečemu pisali morate se detaljno pripremiti. Detaljna priprema iziskuje da potražiš štivo koje govori o tome o čemu želiš pisati, o tom kraju, tim ljudima, o događajima koji su se dešavali. Ako hoćeš uvesti tehničke detalje, onda moraš malo bolje poznavati tehniku da bi pisao o tome. Sve što je tako zahtjeva pripremu. Svi oni koji pišu iz jednog daha to mogu, ali činjenica je i do sada se ispostavilo da u jednom dahu pišu velemajstori koji su već napisali knjige i knjige priča i priča. Svi koji pišu malo manje trebaju napraviti pripremu. Ne postoji nitko tko je pisao o nečemu da nije radio pripremu. Čak i kad sam rekao kad pišemo o domaćim temama moramo napraviti pripremu. Jer niko se nije rodio da sve zna. Kad neko krene od varijante ja znam, ne ti ne znaš, jer si onda zeznuo nešto unutra.
DR: Na koji način sprovodite istraživanje?
MG: Prvo jedno par dana prikupljam građu. Sad je lako jer posjedujemo internet i može se prikupiti mnoštvo građe. Ali vidim po nekim stvarima, da se većinom prikuplja građa sa Vikipedije, pri čemu autori griješe da ne traže dodatne informacije. Vikipedija je interesantna za prvu informaciju, ona za to i služi, ali za sve bitnije, dublje proučavanje teme, mora se potražiti više. Recimo, sad ima veoma mnogo publiciranih znanstvenih radova, seminarskih, magisteriji, doktorati, koji govore o vrlo određenim temama koje vas interesiraju. Tako da je to zgodno. Što se ne nađe postoje i knjige pa se nadam da se i naši čitaoci vole služiti knjižnicama.
Priprema mora biti što detaljnija, a posebno ako želite pisati o stvarnim ljudima. Ako želite pisati o izmišljenim likovima, to je puno lakše, onda morate tematski pokriti da li teren, ili tehniku kojom pišete. Ali ako sve izmišljate morate se držati određenih varijanti. Recimo greška je kod mladih pisaca koji ne shvataju da ako formiraš svijet onda se moraš držati pravila tog svijeta. Ako se ne držiš onda niko ne čita.
DR: Pomenuli ste važnost čitanja. Kada ste razvili tu ljubav i šta to čitate, na koji način se posvećujete tim djelima?
MG: To je simpatična dječja priča kako to ide. Čitao sam lektiru i ono što starija braća čitaju. Međutim, kada sam imao devet godina brat me vodio da gledam film Vinetu. To mi se svidjelo, a kada je rekao da to ima u knjizi krenuo sam u knjižnicu. Tako sam čitao sve od Karla Maja, onda me nekako privukla znanstvena fanatstika pa sam počeo čitati Herbertovu Pješčanu planetu, koja je evo i sada mega popularni film. Onda sam počeo čitati Isaka Asimova i krenuo dalje sa bardovima znanstvene fantasike i uspot pročitao Tolkina i krenete tim putem koji me i dan danas vodi. Tako pored povjesne literature i političkih knjiga, preferiram čitanje SF. Zbog svog posla ne volim čitati krimiće, jer to nije tako kao što piše.
DR: Još neko od sagovornika ovog serijala je pomenuo da mu je Karl Maj bio inspiracija u početku, to mi nije bilo jasno, otkud baš taj autor?
MG: U to doba su najveći broj tih publiciranih izdanja bili Zen Grej i Karl Maj. Odrasli smo na kaubojcima i indijancima i na drugoj strani su bili partizanski filmove i serije. Otuda je krenula ta ljubav. Onda dolazi '78-ma i Star Vors, prije Star trek, kao kaubojci u svemiru. Sjećam se da kada se emitirao Svemir 1999, u to vrijeme nijednog djeteta nije bilo u gradu.
Takođe, stripovi su u to doba bili alfa i omega bilo kakvog kulturnog uzdizanja djece. Sjećam se da je poticajan bio Politikin zabavnik i otac ga je čitao. Ja sam prvo počeo stripove, a onda i druge teme. Krenule su onda i te Galaksije i časopisi za znanost koji su u sebi imali i priče i intervjue. Pa period sa Darkom Suvinom, kanadskim naučnikom, ali ga svojatamo jer je rođen i započeo karijeru u Hrvatskoj, koji je kao znanstvenik svjetskog glasa dao svemu tome potku.
Jednom kad uđete u taj krug počnete se družiti sa takvim ljudima, ostanete u tom krugu i iz tog dođe ljubav prema čitanju, a i prema pisanju. Onaj ko puno čita dobija puno ideja za pisanje. Mi danas imamo mnogo ljudi koji bi željeli pisati, ali da prije toga nisu pročitali neke osnove. Ne samo ove o kojima pričamo, nego klasične literature. Tada je školovanje bilo takvo i ja sam čitao mnoge klasike i vidim koliko oni utječu i dan danas na pisanje.
DR: Koji su to klasici na Vas ostavili poseban utisak?
MG: Puškim mi je uvijek bio zanimljiv. Ljermontov takođe, naročito njegov Junak našeg doba, jedan u biti avanturistički roman, ne sa ne tako lijepim završetkom, što je meni odgovaralo, jer su svi završeci bili lijepi u svim romanima. Zapravo više pričam o plejadi ruskih pisaca, gdje treba izdvojiti i Bulgakova i roman Majstor i Margarita, ali treba pomenuti i druge poput Selindžera, kao pisca koji je utjecao na dio moje mladosti. Pa recimo Karlos Kastaneda, koji je u to vrijeme bio među piscima malo pomaknutih načina razmišljanja koji su utjecali na mlade. Tako da ovdje ostajem na klasike. Čak bih svrstao i priče koje sam kao klinac čitao kao što su Koko i duhovi, dječje knjige koje su postali klasici i dovele nas na neki put.
DR: Prepoznateje li momenat kada Vas je čitanje odvelo u pisanje?
MG: Nije to momenat koji je došao preko noći. To je jednostavno dok čitate nešto i kažete pa ja bi to bolje, nije dobro objasnio. Onda od pasivnog dođete u formu aktivnog čitatelja, a iz aktivnog do toga - pa mogu i ja probati da vidim šta mogu napisati, je mali korak koji pređete. To je bilo 2005. – 2006. godine kada sam krenuo pisati.
DR: Da li Vam je zapravo teško da napišete jednu kratku priču?
MG: To je zanimljivo. To je lak i težak posao. Naime, lak je zato što ako ti sine ideja i ako znaš šta ćeš napisati lak je. Privučete i uživaš u njemu. Ali ako ti ideja nije najbolje sjela i nisi siguran kuda bi odveo priču onda je zanatski možeš napisati. Iskustveno svako od nas ako prati osnovne postulate pisanja priče i ako je načitan dovoljno to može napraviti. Međutim, vidi se kad čitate svoju, ili tuđu priču, da li je neko u to unio sebe ili da li je napisao zanatski ili nije. Danas recimo, mnogo pisaca koji su se proslavili pišu zanatske priče, ali to se vidi da nije napisana sa srcem. Ja osobno ako vidim da mi ne ide priča sa srcem više je volim ne završiti nego napisati zanatski. Više volim varijantu da svoju priču osjetim.
DR: Koliko je važno da jedan pisac unese dio sebe ili iskustva, osjećanja, doživljenog, autobiografskih momenata?
MG: U principu u svaku priču unosimo autobiografske elemente, jer svi smo mi robovi svog iskustva. Svi ovisimo o svom iskustvu, onom što smo pročitali, vidjeli doživjeli. Drugim riječima, unosimo trenutak autobiografskog u jedan dio priče. Možda nekakvu reakciju na nešto, kako bi reagirao ili osjećaj prema nečemu. Staviš glavnom liku osjećaj što se tebi dopada ili mržnju. Svi pišemo iskustveno, niko ne piše napamet. Samo je pitanje kakvo je to iskustvo i da li ga znaš prenijeti u pravom smislu, da bude onako kao što ti želiš i da na isti način čitatelj prihvati u tom smislu, a ne u nekom drugom. Mnogo je primjera da su pisci bili krivo percipirani. Evo najznačajniji primjer je Kapital, koga su Marks i Engles pisali sa kapitalističke forme, a ne sa radničke, a postao je simbol radničkog pokreta. To je zapravo filozofsko djelo, prvenstveno, a masu toga je poslije izvtopereno.
DR: Iz iskustvenog se nameće još jedno pitanje. Pošto se bavite profesijom koja je različita od ovoga stvaralačkog, pri Ministarstvu unutrašnjih poslova, koliko to odmaže ili pomaže u stvaranju?
MG: U principu iskustvo rada s ljudima vam uvijek doprinosi da vi to možete primjeniti. Realno nastojim izbjegavati da pišem o takvoj vrsti posla, ali izdvojim trenutke koji mi trebaju da uzmem svoje profesionalno znanje o funkcioniranju ili pretpostaviti kako bi policija funkcionirala. Ali volim raditi otklon od toga znanja. Iako smo robovi svog znanja koje ja koristim i ukalupim u priču, ali malo pišem policijske priče. Nastojim to ne koristiti.
DR: Imate veliki broj priča koje su naučna fantastika, tiču se budućnosti čovjeka i čovječanstva. Razmatrate teme da li će neka naučna dostignuća dovesti do posljedica. Da li je za autora naučne fantastike važno da ima dobra predviđanja ili razvijenu maštu?
MG: Razvijena mašta je najbitnija, ali i predznanje o onome o čemu pišete. Ne možete predvidjeti nešto što će se desiti ako nemate određeno saznanje o onome što pišete i što je do sada došlo do određenog trenutka. Recimo priče o teleportaciji ili nanobotima. Teleportacija je dokazana tako što su prije sedam godina teleportirali česticu, na maloj razini, ali su uspjeli. Pitanje je da li će se ostvariti ona koju vidimo u SF filmovima. Sa druge strane vidimo i za istraživanja manipulacije genima se dobijaju Nobelove nagrade za tu oblast. Na kontu toga se mogu predviđati stvari koje bi se mogle desiti.
Kada govorimo o predviđanjima recimo ko je pomislio kada se počeo emitirati Star trek krajem '60-tih da će imati mobitel. Interesante su i neke parodije poput fila Iron Sky, koje su ukazale na to, kada na mjesec dođu sa ogromnim računalom, a pobijedi ga mobitel.
To su predviđanja koja se moraju oslanjati na dosegu znanosti, na to šta se misli da bi se moglo desiti. Od tuda samo je mašta granica. Možete uvesti novu tehnologiju, ali ne smije se potirati sa sadašnjim saznanjima, jer to onda ne bi bila znanstvena fantastika. Tako da je što mašta potrebna jer se bez nje ne može pisati SF, ali se mora imati i osnovno znanje tehničko, jer kuća mora imati temelj.
DR: Jedna od tema o kojima pišete je i predviđanje društvenog uređenja, ne samo tehnička dostignuća. To pominjem jer ste završili takve fakultete na kojima se izučavaju politički sistemi, poput demokratskog, autokratskog, do nekih utopija. Na koji način očekujete da ćemo se kao civilizacija naći u nekom budućem svijetu?
MG: U principu problem je u tome što demokracija podržava na neki način autokraciju. Jer su ljudi uvijek, i to se pokazuje iznova, voljni vidjeti jednoga vođu, koji vodi u nekim krznim situacijama. Činjenica je da smo u jako puno kriznih situacija kao svijet, ne govorim samo o našoj regiji. Evo recimo pokreti koji se okupe oko vođe, kao šo je slučaj i u Americi oko Trampa. Amerika je i dan danas podjeljena. Mislim da će tehnički razvoj i ono što slijedi krenuće se u spajanje gradova i gutaće manje gradove. U Zagrebu je to već vidljivo, progutao je svoja prigradska naselja. Ti polisi postaju sve veći i smatram da će se to i desiti. Sve se spaja u konglomerat gradova i u Istri. Recimo, možete stanovati od Londona dva sata, a raditi u centru. Što više tehnologija ujedinjuje ljude, tako imate gomilanje moći prema priramidi, a tu je uvijek jedan vrh, nemate pet. Tako da smatram da, nažalost, idemo prema autokratskoj demokraciji. Ostaće neke vizuere, ali ne vidim budućnost u demokraciji.
DR: Nekada smo slušali o megapolisima, a to je već izvjesno. Upravo ste u svom ciklusu povezali sa pričom o megapolisima i porijeklo Vaše porodice koje je sa ovih prostora. Neke likove iz budućnosti dovodite u kraj iz koga potiče Vaš otac.
MG: Moj tata je rođen na Sinjajevini. Ja od početka imam taj ciklus priča i junakinju koja je imala djeda Crnogorca i odrasla je na pričama o Crnoj Gori. Ona igrom slučaja dolazi u Crnu Goru i ostaje tu, ali u budućnost u kojoj postoje megapolisi. Cijeli svijet je podijeljen u megaposlise. Ona dolazi iz područja koje se zove Istrapolis, u područje koje se zove Zetapolis. Koristio sam meni najlogičinije nazive za to. Ona dolazi i spašava tu svoju crnogorsku obitelj i ostaje. Pri čemu imaju i nastavici priče, ne samo za nju, već i za njene potomke.
Stvar je u tome da tu predviđam neku budućnost koja nije nužno tako dobra, ali su određeni djelovi zadržali osnovne potke. Ja sam naime, odgojen na crnogorskim pričama i činjenica da Grdinići i pleme mog oca Rovčani potiču iz tih brdovitih djelova Crne Gore i ta ljubav prema šumi, brdima, mi je ostajala cijeli život. Pa mi je ostala kao o mojoj djedovini. Svi smo tamo od kuda potičemo. Djelomično smo takvi. Sve nas to formira. Tako da su moje SF priče vezane za taj dio i tu koristim neka informatička i internet znanja, jer sam radio 15 godina u kompujuterskom kriminalu pa ponešto znam.
DR: Stvarate novi svijet u budućnosti i u njemu je važna ta životna priča. Dešavaju se ljubavi. To znamo jer su neke od priča objavljene u Refestikonskim zbirkama. Uvijek uspijevate da nađete tu životnu priču.
MG: Da, jer sve prolazi kroz životnu priču. Formirao sam određena pravila koja moraju postojati, koja počivaju na sadašnjem znanju i naravno uz neka predviđanja, ali da se jednostavo održavaju. Prva priča na ovu temu je objavljena u israkonskoj zbirci i dalje sam je nastavio voditi kroz refestikonske zbirke. To je jednostavno ono što je moja percepcija te unutrašnjosti Crne Gore koju sam stekao kao dijete. Sjećam se u Tari se prala roba, pili smo vodu, kupali se, sjećam se Tare kao čiste rijeke. To mi je ostalo u sjećanju i Sinjajevina gdje sam provodio svako ljeto kao dječak. To je opet ono iskustveno i ljubav prema svojoj familiji, koja je sa tatine strane u Crnoj Gori.
DR: Ako smijemo da budemo subjektivni, uspjeli ste da povežete dvije magične zemlje Istru i Crnu Goru.
MG: Pa to i jeste. Unutrašnjost Crne Gore je sva magična. Pronaći šumske jagode je počelo biti čista fanatstika, nemoguće. Već kod nas ne postoji jako puno potoka koji su nekada tekli. Kod vas u planinama je ostala ljepota prirode, do kad će tek ćemo vidjeti, ali ja u pričama mislim da bi to trebalo biti posebno zaštićeno područje.
DR: Ostaje da čujemo kako protiče jedan Vaš dan? Šta sve spada u taj dnevni ciklus?
MG: Imamo životni ritam i kad nešto radimo. Nisu to baš isti ciklusi. Svi mi živimo svoje obiteljske ili poslovne živote. Kada odlučim raditi onda najčešće vikendom posvetim sat, dva nekom pisanju, izučavanju nečega. Ukoliko sam u fazi kad nešto želim onda svaki dan odaberem po sat vremena i pišem. Što je rijetko jer živim sat vremena udaljen od mjesta gdje radim. Deset sati sam na putu, ustajem u pet da bih išao, pa je teže išta raditi. Imam i srednjoškolca, imate familijarne stvari, dan brzo ode. Ako nešto radim to je najčešće vikendom. Jedino svakodnevno čitam knjigu po sat vremena. Čitanjem novih sadržaja dobiješ neku ideju, vidiš kako se piše, šta se danas piše. Tako da dozvoljavam sebi da čitam svaki dan.
DR: Da li imate neko doba dana kad pišete, kad uđete u taj proces?
MG: Ja sam u principu noćna ptica i za školu i fakultet sam učio po noći. Cijeli život po noći. Kad svi legnu spavati i kad je mir idem pisati i onda sam neometan. Mozak mi radi na taj način da ga ništa ne ometa šumovi, zvuk, muzika, ništa samo se kreativno pustim u to. To ovisi od čovjeka do čovjeka, onda krenem i to je po par sati.
DR: Da li možemo uskoro očekivati i neko novo djelo?
MG: Planiram objavljivanje zbirke. Počeo sam da pišem roman i prošao sam trećinu. Od drugog romana sam završio jedno poglavlje. U pitanju je fantazi roman sa kojim se nisam okušavao, ali imam razrađenu ideju, pa ću da vidim kako će to ići. Ne ovisim ni o čemu da bi morao skribomanski pisati, pa sam krenuo lagano.
DR: Koliko je značajno za autore kada se uradi redaktura, da neko uredi i pročita?
MG: Vrlo je značajno. Jako puno pisaca, svi iole značajni, rade bitnu stvar, imaju beta testere, koji se krivo smatraju da je to samo neko ko daje hvalospjeve. To su ljudi u koje imaš povjerenje da li će ti reći da li si napisao nešto krivo i da li treba da ispraviš. Ako nisi siguran dobro je imati prijatelje za koje znaš da to rade i poslati im i posavjetovati se. Imate u knigama spisak imena kada se zahvaljuju pisci. Ko nema beta testere teže će učiti pisati. Treba imati poznanike, prijatelje koji će reći mislim da nije tako ili jeste tako, ali mislim da treba napraviti malo drugačije. To su oni autori za koje znate da su nešto napisali, jer tražite savjet i pomoć, a ne hvalospjeve.
DR: Koliko je značajna uloga urednika?
MG: Dosta je značajna jer, recimo, kao urednik zbirki najčešće nemate vremena prekrajati priču, ali se oni jave i onda dobijate fitbek koji je dobar da vidite kuda stvari idu i pisci mogu da pitaju za savjet. Zajednica je premala da bi se ignorirali, ali na žalost neki iz te zajednice ignoriraju druge.
DR: Eto pitanje koje se postavlja šta je to budućnost književne fanatstike kod nas?
MG: Mislim, na našim područjima, sa istom publikom, da će to biti neka pseudopovjest i pisanje o događajima iz prošlosti koji će se odvijati u drugom pravcu. Malo ljudi piše znanstevnu fantastiku, a jako puno piše fantazi, previše po meni piše horor. Mislim da će prevladavati ta pseudo povjest i tu se mogu pretakati te priče ali, ne baš znanstvena, ali po meni je to porazno, jer bi trebali da gledamo u budućnost.
Ljepota ovih festivala je što proklamiramo da svako piše. U Srbiji naginju hororima, kod vas više epskoj fanatstici, kod nas vampirska, ali ima dosta i znanstvene, u Sloveniji još je različito, u Bosni i Hercegovini su priče pseudopovijesti, uz koji izlet u ove druge podžanrove. Nekako se iskristaliziralo da autori više vole čitati o povijesti, da ne bi razmišljali o budućnosti.
Autor: Dragić Rabrenović
Foto: zoom print screen
Audio i video obrada: Sanida Kajević
