Dragan Popadić: U osnovi književnosti je uvijek životna priča (video)
Dragan Popadić, novinar i književnik iz Tivta, ističe da je u osnovi književnosti uvijek životna priča, bilo da su u pitanju teme mitologije, istorije, egzistencijalna ili društvena pitanja, o čemu piše kroz različite forme.
''Kod mene je specifična priča, a fantastika je kao element kojim se služim. Ali u suštini i jeste najvažnija ljudska priča. Da nije bilo priče ne bi bilo ni čovjeka. Ljudi su uvijek bili isti. Šta ih je opterećivalo i o čemu su razmišljali? O smrti, o životu, o ljubavi, o bogovima, o stvaranju, o prijateljstvu'', navodi autor šest knjiga proze i poezije, za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje,
''Mene priča goni, ona juri, ide kao rijeka svojim tokom, a ja samo gledam da to zabilježim. Povede me lik. Nekada mislim da se moji junaci igraju samnom, da oni mene vode, a ne ja njih'', pojašnjava Popadić u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem.
Pisac čije su priče objavljene u zbirkama i antologijama širom regiona ističe da smo mi kompleksni kao ljudi i to je osnovna tema književnosti. Iz tog razloga, kako navodi, želi da mu likovi koje stvara budu višeznačni, ne da budu crno bijela tehnika i tu mu je uzor Šekspir.
Autor dramskih tekstova Grčka trilogija, basni za odrasle Krasne basne, zbirke poezije Svakodnevno kada mrem, kao i dvije knjige koje je radio sa Ivanom Toskićem, Rječnik romske duše i Što se mjesec ne bi jeo, prošle godine je objavio knjigu Kad figure ožive, koju je kao šahovski FIDE majstor posvetio ovoj drevnoj igri i Šekspiru. Popadić otkriva da mnogo čita i da brzo piše te da već ima pet spremnih knjiga za štampanje.
Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu.
RAZGOVOR
DR: Objavili ste do sada šest knjiga među kojima je proza i poezija. Najnovija među njima je Kad figure ožive. Šta se desi kada kod šahovskog majstora ožive figure?
DP: Šta sam htio? Htio sam da spojim genijalnu igru, šah i genijalnog stvaraoca Šekspira. Svi citati iz ove knjige su iz Hamleta, kojima se komentarišu 64 šahovske pozicije. Trebalo mi je mnogo vremena, ali uspio sam u tome. Tu su pozicije svjetskih prvaka Kapablanke, Aljehina, Kasparova, Karpova, Karsena, ali i drugih igrača, manje poznatih čak i amatera recimo iz Crne Gore. Jer šah je takva demokratska igra koja ti daje mogućnost da u jednom momentu bljesneš i tvoj potez obiđe svijet. Tako se desilo da sam u knjizi prikazao jednu poziciju, mog prijatelja, Bjelopoljca, Zorana Lazarevića, koji živi i radi u Tivtu. U pitanju je fantastična žrtva dame i mat skakačem. Dati mat konjem to je vrhunac. Tako da, iako amater, uspio je da uđe u moju knjigu, ne samo zato što smo prijatelji, već što je ta pozicija to zaslužila.
DR: Kada već pominjemo sugrađanina, koji je akademski slikar, moramo reći da je Vaš brat blizanac Ljubomir, takođe akademski slikar, zaslužan za korice i ilustracije ove knjige?
DP: Tako je on je radio ove čudesne crteže svih figura. Kada je završio pitao me kako mi se sviđa? Rekao sam imam jednu primjedbu – a to je da niko neće čitati knjigu, svi će gledati crteže.
Drago mi je da mi javljaju šahovski treneri da koriste moju knjiigu u edukaciji učenika. Evo velemajstor Milan Draško u Podgorici ili Radmila Milošević u Dijagonalama, koriste ove detalje iz šaha da bi pokazali učenicima. Dakle, nema samo književnu već i stručnu vrijednost, jer se može iz nje učiti. Mnogo sam ponosan na ovu knjigu jer je nema u svjetskoj šahovskoj literaturi. Niko nije spajao Šekspira i šah, a napisano je more knjige i piše se divnih stručnih knjiga, ali ovo je nešto novo. Moram priznati da je izazvala značajno interesovanje u regionu i piše se o njoj. Izdavač je Hrvatsko nacionalno vijeće u Crnoj Gori i sada su ponosni da su dobili takvu knjigu, a inače su objavili više od 50 knjiga.
DR: Ovo je najnovija koja je izašla iz štampe, ali neke nove su već spremne za objavljivanje.
DP: Ja imam još pet spremnih knjiga.
DR: Otkud tolika inspiracija? Kao dugogodišnji novinar napisali ste brojne tekstove za medije, intervjue, izvještaje sa sportskih dešavanja, to se ne može ni prebrojati. Otkud tolika inspiracija da samo nastaju priče?
DP: To ja ne mogu da objasnim. Jer imam inspiraciju i zato možda brzo i pišem da mi ne bi stala. To je kao neki izvor koji teče i ja se nadam da neće da presahne.
Prva moja knjiga je Grčka trilogija, u pitanju su drame Jelena od Sparte, Rat za Troju i Agamemnon i Klitemenstra. Meni najdraža i mislim da je najbolja. Na naslovnoj strani isto Ljubanova slika. Htio sam da se malo igram i sa Homerom, koji je napisao Ilijadu, a ja sam otišao malo dalje u prošlost. Vratio sam se deset godina prije Trojanskog rata, gdje sam pratio Jelenu od djetinjstva, pa sve do Agamemnonovog povratka, kada dolazi kao osvajač Troje. Sve je u dvanaestercu, što je interesanto. To se ne može drugačije objasniti nego stihovima. Kada se Agamemnon vraća sa robljem, zlatom, čeka ga supruga Klitemenstra, ali on se dolazi sa ljubavnicom, koja je zabrinuta da će ih ubiti. On joj odgovara ''Na Olipu Zevs je, a ja u Mikeni, on bozima vlada, ljude dade meni. Bogovi su mene stavili za kralja, ko će to da sruši, nema toga malja''. Eto kako to izgleda.
A kada govorimo o stvaranju šta je interesanto? To mi se nikada nije desilo ni prije ni poslije. Ja sam je napisao za oko 45 dana. A imao sam utisak da me neko goni. Pošto nisam vjernik, ne vjerujem u nekakva nadahnuća, ni božja, ni umjetnička. A ovdje sam malo bio zbunjen, jer sam bio u potpuno nekom drugom svijetu.
Nakon ove sam napisao još jednu knjigu u dvanaestercu Mitovi Grčke, koja nije objavljena, ali uopšte nisam imao taj isti osjećaj. Meni je bilo dotle došlo da je neko rekao ili prekini ili te ubijamo ja bih rekao - pucaj ovo se ne smije stati. I bio sam kada je završeno jako umoran, ali srećan kao da sam ispunio neki zavjet. Kao da me neko držao za glavu i rekao piši.
Knjiga u Crnoj Gori nije izazvala neko interesovanje, jer je Crna Gora čudna. To sam jednom rekao pa je objavljeno i kao naslov ''Crna Gora voli žive vladare i mrtve pjesnike''. Kad umru pjesnici poslije postanu slavni. Tako da mislim da će se ova knjiga tek pronaći i da ne budem neskroman, izučavati.
Nakon toga sam sa prijateljem Ivanom Toskićem, romski pjesnik nažalost pokojni, napisao dvije knjige, poezije za djecu. Poznato je šta ja želim da pokažem, kulturu i duhovnost Roma. Da se za njih ne mogu vezati samo predrasude i stereotipi. Ima jedna ogromna duhovnost i htio sam tu stranu da pokažem. Zbirka Što se ne bi mjesec jeo, dobila je naslov po mojoj pjesmi koja govori o romskom dječaku koji gladan razmišlja što ne bi mogao da se jede Mjesec, imali bi toliko hrane. Sa Toskićem sam napisao i Rječnik romske duše. Obje knjige su u romskoj zajednici izazvale dosta pozitivne kritike i čak se koriste i neki igrokazi.
DR: Posebna tema ovih razgovora jeste i kako neki autor dođe do teme kojom se bavi, a čuli smo koje Vas okupiraju. Prije svega Šekspir, sada čujemo i Homer, ali pored toga je i društveno okruženje i fenomeni. Tako dolazimo do toga da su nastale i knjige Krasne basne i Neobični rječnik od A do Š, koji je u pripremi.
DP: Krasne basne, su basne za odrasle, interesantne, sa tri zaključka. Imao sam više promocija i jako su lijepo primljene. Možda je karakteristika mog stvaranja ta raznovrsnost. Eto, drame, pa romska kultura, pa sada i basne za odrasle.
Obožavam Harmsa, ruski genijalac, koji je pisao prije Drugog svjetskog rata. Gledao sam predstavu rediteljke i književnice iz Pule, Snežane Akrep Sušac, moje prijateljice, koja je režirala to djelo a djelimično je bio i Harms. Već sjutradan sam napisao prvu basnu, poslao joj ona se oduševila. Tako je knjiga nastala za mjesec dana. Inače jako brzo pišem.
Onda sam napisao i knjigu koja čeka izdavača Raspjevane mozgalice, pitalice u stihu, što je posebno interansto. Uporedo sam pripremii i knjigu Neobični rječnik od A do Š. U pitanju su pojmovi koje sam objašnjavao. Neka vrsta lirskih zapisa. Tu ima i humora i edukacije i cinizma, svega po malo. Mogu da izdvojim jedan pojam na primjer Apartčik, jedan od posljednjih koji sam napisao, prije nego sam završio kniigu. ''Profesionalni partijski radnik, ali ne obični, radi sve za partiju, razmišlja kao partija, djela kao partija, obračunava se u ime partije. Obračunava se sa drugim partijama, ali nerijetko i unutar partije, jer on sluša one gore...''
Slično je i sa raspjevanim mozgalicama, kada se postavljaju pitalice za određene pojmove. Kao što je na primjer kabina – može da bude za presvlačenje, tuširanje, ali i glasanje na izborima. Ima ih 300 i one će uskoro ići u štampu.
DR: Pored toga što promišljate društvena gibanja i kao profesionalac koji se zalagao za bolji položaj javnih medijskih servisa, javlja se i druga crta u Vašem stvaralaštvu, a to su priče vezane za umjetničku fantastiku. U pitanju je kratka forma koja se objavljuje u zbirkama širom regiona. Primjećujemo da i tu imate određeni pristup, stil i teme koje stavljate u fokus.
DP: Prije REFESTICON-a se nisam bavio fantastikom. Napisao sam jednu priču Nebeska igra, priča o šahu, vanzemaljcima, potopu. Zapravo o tome na koji način su Anunaki željeli da pomognu Zemljanima, jer sve to postoji u Sumerskoj mitologiju. Odlučivalo se o budućnosti Zemljana na Velikom vijeću, a po njihovom protokolu ako je podjednak broj glasova, onda rješava nebeska igra, a to je naravno šah. Dva brata su igrala jedan za uništenje, a drugi za spas čovječanstva. Tu pobjeđuje brat koji je stao na stranu ljudi matirajući brata nakon žrtve dame, što je poznati teoretski mat.
Nakon toga što je priča objavljena toliko mi se dopao festival da sam počeo da pišem fantastične priče. Pišem kada se objavi konkurs i to toliko brzo da nastane istog dana, kao da je spremna. Toliko me to ponese.
Inače mislim da je festival fenomenalan, da je mnogo doprinio razvoju fantastične književnosti u Crnoj Gori i kod mladih i kod nas starijih. Prije toga ne znam da li je dvoje, troje ljudi pisalo fantastiku. Sada već imamo čitavu plejadu stvaralaca. Od deset mi je osam priča ušlo u knjigu, ne na ime, već anonimno je žiri ocjenjivao.
Međutim, kod mene je specifična priča, a ne fantastika. Fantastika je kao element kojim se služim. Ali u suštini i jeste najvažnija ljudska priča. Da nije bilo priče ne bi bilo ni čovjeka. Uvijek kažem, i u šatoru u pustinji i u pećini se pričaju priče. Naši preci dok nijesu ni znali da govore stvorili su priču gestikulacijom, iz tog nemuštog grla je nastao krik i počeli smo da pričamo. Po mom tumačenju se nije desilo slučajno. Upravo su nas ovi odozgo, vanzemaljci, stvorili i napravili da budemo njihovi robovi, što je isto iz Sumerske mitologije.
DR: Upravo ovo pitamo zbog tog Vašeg poimanja kosmosa, nastanka i opstanka. Jer se u nekim od pomenutih priča pominju praosnivači ili stvoritelji našeg svijeta. Ono što povezujete kroz književnost jeste teorija o nastanku i životna priča, uglavnom je u pitanju ljubav. To je jedan apspekt Vaše fantastike.
DP: Pa tako je. To je potka koja se provlači. Recimo priča Iris, kako će se zvati cijela knjiga fantastičnih priča, je o dvoje zaljubljenih Ilira. Napisana je kada je bila tema festivala Iliri, to čudesno pleme sa naših prostora. Nisam htio da pričam o čuvenoj kraljici Teuti, jer oni su trajali vijekovima, ostavili su ovdje mnogo toga. O njima Miraš Martinović divno piše. Prosto mislim da je otelovljenje nekog Ilira koji se probudio i sad sa kamenom razgovara. Ja sam htio da napišem ljubavnu priču. Kada mladiću, i djevojci ne daju da se spoje jer je on kraljev sin. Oni bježe u pećinu iznad Risna, koja je prostor za nove dimenzije. Tako da se pojavljuju u našu skoriju budućnost gdje nesrećno izgube život na njepostojećem autoputu.
Dakle u osnovi je priča, ljubavna. Jer ista su razmišljanja sada i naša i ovih vanzemaljaca, i naših predaka i prije sto i hiljadu godina. Ljudi su uvijek bili isti. Šta ih je opterećivalo i o čemu su razmišljali? O smrti, o životu, o ljubavi, o bogovima, o stvaranju, o prijateljstvu. Najljepša prva stvorena knjiga je Ep o Gilgamešu. Jedan dio priča o prijateljstvu Gilgameša i Enkidua. Ali ni to nije centralna tema, jer Gilgameš traži besmrtnost, travku života koja će mu dati besmrtnost. Kad savlada sve prepreke i kad je nađe neće da je uzme za sebe nego da je ponese u svoj grad da podijeli sa svima. Ali ne može. Bogovi su besmrtnost ostavili za sebe, a ne za ljude.
DR: Može li onda biti da su istinski umjetnici besmrtni? Ili se bar približavaju tome idealu? Što bi Njegoš rekao Blago onom ko dovijek živi.
DP: Umjentici rade ono što žele svi. Da im ime traje u vijekove. To je i Gilgameš hrtio. I umjetnici su najbliže bogovima, jer su se svojim stvaranjem približili. Šekspir je stvorio najviše poslije Boga. Ako Boga ima. Njegovo ime će odjekivati svemirom dokle bude ljudi. Pričaće se o takvom genijalcu kao što je Šekspir dok bude i jedan čovjek i nikada se više neće ni roditi. On nije umro jer je ostao da živi vječno kroz svoja djela. To umjetnici nekad žele, a nekad i ne žele nego im to samo dođe. Ako su pravi umjetnici.
Često pominjem na primjer Modiljani, koji je živio siromašno jer nijesu u to vrijeme razumjeli njegovo slikarstvo. On nije htio da promijeni stil i umro je u bijedi. Slike mu se sada prodaju za više miliona dolara ili eura. On je znao da je to vrijednost, iako tadašnje vrijeme to nije znalo.
Šta želim da kažem? Čovjek je racionalno biće, koje u svemu traži svrhu. Ali koja je svrha slike Monalize ili Hamleta. Tu dolazi do nesporazuma i konflikta unutar nas samih. Nema svrhu, a divno je. Tako se stvara osjećaj za ljepotu. Zbunjeni jesmo i u toj zbunjenosti nam bubre emocije i shvatamo da nas umjetnost oplemenjuje, da bez nje, koja nema svrhu, sve drugo ne bi imalo smisla. Dakle, nesvrha ima svrhu u svijetu u kome sve ima svrhu. Ono što je Leonardo radio prije više vjekova nije samo njegova igrarija, nego opšteljudsko dobro koje nam pomaže da postojimo na ovoj planeti plavoj, koja se Zemljom zove.
DR: Kako protiče taj jedan dan pisca iz Tivta? Da li more doprinosi nadahnuću ili odvlači pažnju od stvaranja? Na koji način se posvetite stvaralaštvu kao umjetničkom radu?
DP: Ja mnogo čitam i mnogo pišem. Čitam od malena. Od pet godina kada sam naučio i počeo sa basnama i bajkama iz cijelog svijeta koje su tata i mama kupili i mene i brata blizanca uveli u ovaj čudesni svijet. Od tada sa knjigom spavam i mnogo pišem. Imam jedan dobar običaj da mi ne smeta ni larma, ni gužva, ni priča. Mogu da napišem pjesmu iako ljudi pričaju, televizor zvrnda, a mogu i na plaži. Evo na primjer ljetos, dok sam bio sa suprugom na Plavim horizontima, došlo mi je da napišem pjesmu o zvonu, nevezano za more, za okruženje u kome sam se nalazio. Jedna neočekivana pjesma za takvo mjesto, pjesma o zvonu, a zapravo nije, već o svima nama i nebeskom kanratu. Da porazmislimo svi mi koji vjerujemo ili ne vjerujemo, da postoji nebeski kantar koji mjeri ovo sve što radimo. Što bi rekao Kant taj kategorički imperativ – zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. Da se ne ogriješimo.
Čudan je taj proces stvaranja. U novoj knjizi upravo pišem o tome. Recimo Stvaranje Adama je genijalno Mikelanđelovo djelo. On je dobio zadatak da oslika Sikstinsku kapelu i to je uradio na veličanstven način. Taj dodir kažiprsta čovjeka i stvoritelja više govori o hrišćanskoj vjeri nego neke zaludne pope koje propovjedaju osvetu, a ne ljubav. To je savez Boga i čovjeka, to je ljubav Boga i čovjeka, to je sigurnost čovjeka uz Boga. Ova slika će nas braniti na strašnom sudu, ako ga ima. Nesavršeni čovjek Mikelanđelo, je stvorio savršenu sliku. Eto naše odbrane, ako Bog ikad želi da novim potopom uništo ljude. Stvaranje Adama je naša odbrana.
DR: Kad već govorite o stvaranju u umjetnosti, ili o stvaranju nekog lika u literaturi, na koji način stvarate Vaše likove? Da li pravite prvo koncept ili uključujete istraživanje? Jer je posebna karakteristika da veoma brzo stvorite priču.
DP: Ne pripremam se za priču, ona dođe sama. Kako, ne znam. Kad krenem nemam koncept, to je isto tako legitimno, neko tako radi. Ja idem i priča me sama vodi. Nekad bude drugačije nego što sam i htio. Povede me lik. Nekad mislim da se moji junaci nekada igraju samnom, da oni mene vode, a ne ja njih.
Pišem brzo, da li kvalitetno neka čitaoci osude i presude. Ali zaista jako brzo. Ne volim velika istraživanja. Pregledam kad moraš da dođeš do nekih podataka. Tu je i internet, ali treba se paziti i znati koristiti Google kao alatku.
Mene priča goni, ona juri, ide kao rijeka svojim tokom, a ja samo gledam da to zabilježim. I želim da moji likovi budu višeznačni, ne da budu crno bijela tehnika i tu mi je uzor Šekspir.
Pazite, kako se jedan od najzagonetnijih ličnosti Jaga, iz Otela, prikazuje. On je lukav, pametan, vješt, intelektualno nadmoćan, dvoličan, a nadasve zao, pokvaren do srži. E sad, da li mi rođenjem postajemo zli, ili se to stiče vaspitanjem, to je ono što ja mislim da Šekspir želi da nas pita. To je ono što se svi umjetnoci pitaju - da li se geni ili društvo igraju sa nama i gdje je tu naša volja. Tako kod mojih junaka otvaram ta opšta pitanja kroz životne priče. Jer na jednom mjestu Jago kaže – u nama samima je da budemo ovakvi ili onakvi... I mnoge ljude odaje zakletva, onim čime se vi kunete to govori o vama, a čime se kune taj Jago. Janusom, bogom sa dva lica. Neka zla možda povučemo rođenjem, a neko kaže da smo tabula raza kada dođemo na ovaj svijet. Jago je zao i takvih ljudi će uvijek biti i tu je taj kontrast između njega i Dezdemona, a između njih smo svi mi, nesavršeni. U toj nesavršenosti savršeno smo kompleksni. Ja kažem mnogo je dirki na nama i zavisi koju dirku pritiskamo ili koju nam pritiskaju. Mi smo kompleksni kao ljudi i to je osnovna tema književnosti. Zašto pravimo loša djela, zašto ubijamo, krademo, varamo. Je li moguće da smo takvi. Čovjek je stovrio i čip, ali i pomoću njega vara. Moramo uskoro da nađemo novu pećinu. Ova Zemlja će nam postati uska, jer je zagađujemo. Ne može ni ona da trpi i nekada to pokaže, kao na žalost ovi zemljotresi i ova tuga. Kad je velika nesreća, onda ne mogu da pišem. Isplakao sam se za te jadne ljude. Kad je tuga sav se izgubim i žao mi je što ovaj svijet počiva na mnogim nesrećama. Ne bih ovolio ni da je apoteka, ali zašto mora baš tako.
DR: Da li u tom procesu pisanja znate kako će da počne ili kako će da završi priča?
DP: Rekao sam da nemam plana. Idem kuda me ta rijeka, inspiracija vodi. Kasnije malo to dotjeram, ispravim. Recimo moja pjesma divna, kratka Mljekarica, koja čeka dragog. Prije 50 godina su bile stroge forme, pa se ne bi ni smatrala pjesmom. govorilo se da treba da bude ''subjektivni odraz, objektivne stvarnosti''. Šta može u pjesmi Ikona, velikog pjesnika Rista Ratkovića, da bude, kakav subjetkivni odraz.
DR: Upravo je tu pitanje, šta je priprema?
DP: Priprema je sve ovo što čitam i dan danas. Zaista sam krcat informacijama. Ali kad pišem, evo i drame, ja nemam plan. Kako sam počeo? Mene je fasciniralo kako da jedan veliki junak i vojskovođa, završi tako bijedno, da ga ubije žena dok se kupao. U tom momentu mi je bljesnulo. Počeo sam da pišem i nastavio da stvaram do završetka ove trilogije. Taj trenutak mi je bljesnuo i počeo sam da pišem u dvanaestercu.
DR: Nema pripreme ni za formu ili oblik?
DP: Nema, zaista nema.
DR: Posebno je interesantno što i pjesme i djelove priča znate napamet?
DP: Ja sam pisao, pa dosta toga i znam. Ne trudim se da zapamtim, ali dosta znam. Sve je to stvoreno, ne kroz muku, ali kroz jedan proces koji nije baš lak. Iako to meni lako izađe. Međutim, šta je priprema? Priprema je od pete godine kada sam počeo da čitam. Bukvalno gutam knjige. Pišem dosta i recenzije i ljudi me nalaze i jako se izenenadim. Na primjer autor iz Nikšića Srećko Vučković, me zamolio da pročitam njegovu prvu knjigu. Pročitam i vidim fenomenalno. Sad ga je Laguna pronašla da mu štampa knjigu. Možda da nisam to ptočitao i rekao da je odlično, možda bi batalio. Kao što se zlo dodirom prenosi, tako i dobro dodirom, pokretom, namjerom. Ne mogu mnogo, ali ovo što znam mogu. Da pregledam pjesme, da dam savjet, da uputim šta da pročitaju. Ljudski je da uradim i to i radim.
DR: Želimo da posvajetuje mlade šta je to što čitate, što je ostavilo utisak na Vas i šta preporučujete mladima? Pominjali smo evo Šekspira.
DP: Prije svega da mnogo čitaju. Ja sam čitao kad mi nestanu knjige mamine ljubavne romane. Čitao sam i stripove, Alana Forda obožavan. Sve. Ali klasici su neprevaziđeni. Hamleta sam pročitao možda i više od sto puta. Više i ne brojim. Svaki put je nov i svaki put otkrivam nešto novo. Naravno da mnogo toga znam i napamet. Čitajte klasike. Mene kad bi pitao neko kojih pet knjiga bi ponio na pusto ostrvo to bi bili Hamlet, Braća Karamazovi, Mali princ, Don Kihot i Ilijada, recimo. Koje sma čitao bezbroj puta i pokazuju da su ti genijalci bili na istom putu. Oni žele da prikažu čovjeka u svoj toj kompleksnosti. Da je i dobar i loš. Da će nekada i loš čovjek uraditi nešto dobro. Patimo od istih muka. Pitamo se o istim stvarima - ima li života poslije smrti, idemo li negdje, hoću li biti hrabar kad mi kucne čas?
Mnogo toga ima i u filmovima. Ja obožavam filmove. Znate ona čudesna scena Tarkovskog, livenje zvona, je za mene izuzetna. On kaže da nije to scena koju bi odabrao jer je pravljena da nam se dopadne. Tu sam shvatio nešto više i naučio nešto novo.
Ja učim i dan danas. Učiš kako Dostojevski opisuje likove. Kako kaže Dmitrij Karamoazov ''čovjek je širok, ja bi ga suzio''. Zašto to kaže? P zatim poema Veliki invizitor, u tom romanu, najveća ikad napisana. Pa taj razgovor dva brata u prvljavoj ruskoj krčmi. Ajljoša, koji vjeruje svim srcem u Hrista i Ivan, koji je otvara ta vječna pitanja, kao što su zašto nesreće u ovom svijetu. Tu vidiš kako Dostojevski, kao veliki vjernik, napada hrišćanstvo. Tu učim od genijalaca, nikad ih neću dostići, ali nikada neću ni prestati da ih dostižem. Kao što je rekao Ivo Andrić - sve su Drine krive, nikad in ne može ispraviti i pod tri, nikad ih ne smijemo prestati ispravljati. To je suština. Moramo se boriti kako časnim životom, korektnim, pomoći. Ako ne pomogneš, nemoj da odmogneš. Da budeš loš čovjek, čak i previše sujetan, pa da uvrijediš druge. To su teme kojima se bavim.
DR: Imate teme mitologije, istorije, kulturne baštine, sve to kroz fanatstiku obradite. Kako nađete vrijeme za sve to i da čitate i pišete? Koje su to rutine? Kako protekne taj dan?
DP: Bježim od rutine, to je pod jedan, jer to je opasno. Za stvaraoca posebno. Koristim sve vrijeme do ponoći. Ne spavam poslijepodne ili rijetko. Noć koristim za spavanje i to mi daje svježinu i odmor, jer san je mnogo važan.
Pišem kad me uhvati. Kad nemam gdje da zabilježim onda pošaljem porukom supruzi pjesmu, da mi ostane. Onda ubacujem u kompjuter. Divna je stvar što pamti. A ranije smo gubili kada zapišemo na neke ceduljice.
Kod mene nema toga ja ću da radim od dva do tri ili od pet do sedam, ne. Mnogo čitam, igram šah, istovremeno televizor nonstop radi, gledam mnogo sport. Mogu da napišem i dok je utakmica u toku.
Dosta i slušam ljude. Neki dan mi je mlada koleginica ispričala priču o svojoj porodici i ja sam odmah to zapisao. Njen prađed je bio zatočen na Mamuli, a pustili su ga tako što su rekli plivaj. Kući mu je trudna žena i u trenutku kada ulazi u kuću mu se žena porađa. E to su priče, kada se rađa novi život. Dokaz da ne može da nas uništi ni okupator, ni neprijatelj, ni sva zla ovog svijeta. To je ono što želim da poručim. Valjda ćemo se izvući iz tih katastrofa i hoćemo ako čitamo i ako shvatimo da je ljudski život vrijedan. Mi smo mikrokosmos u makrokosmosu. Mi smo napravljeni od zvijezda. Ako analizirate sastav našeg tijela, takav je svemir. Sve u svemiru je povezano. To je poruka koju ja šaljem. Sve je povezano i u toj povezanosti čovjek nalazi svoje mjesto, ali nije čovjek gospodar ove planete. Nije ovo napravljeno radi nas i to je jedna moja poruka. Svijet je bio i prije čovjeka. Ja shvatam da smo mi dio planete, a kako se ponašamo ispada da smo samo virus. Mi uništavamo planetu i možda bi bila srećnija bez nas. Ali kad smo već tu ajmo da budemo plemeniti da stvorimo nešto više. Zato je knjiga važna i zato je moj najbolji drug.
DR: Da li Vam novinarstvo, susreti sa drugim osobama, zapažanja da od situacije napravite vijest, da li Vam to pomaže u književnom stvaralaštvu?
DP: Pa sigurno. Kao novinar sam se u karijeri koja je 35 godina sreo sa mnogo zanimljivih ljudi. Čuo mnogo zanimljivih priča. To je neki osnov. Jer pored knjiga i život je jedna velika knjiga. Ono što život režira to mi ne možemo da napišemo. Uvijek je život još veći, zanimjiviji, neočekivaniji. Ja imam mnogo kontakata. Sad sam intervjuisao spasioce iz Tivta koji su bili u Turskoj i možda ću napisati priču o zemljotresu koji sam i sam doživio 1979. godine u Crnoj Gori. Naime, dan prije tog događaja smo ja i brat kupili gramofom Tosku 10 sa pločama. To nam je bilo nešto veliko. U nedjelju ujutru u 7.25 je bio katastrofalan zemljotres. Naša se kuća zadrmala, ali nije porušena. Kada je prošlo odamah smo ušli u kuću da vidimo naš gramofon. Sve su to teme od kojih može da bude zanimljiva priča. Ne znam da li će biti čitaocima zanimljiva ako je meni. Ali moja poruka i jeste da ja nikada ne pišem da bih bio zanimljiv čitaocima. Pišem radi sebe. Naravno da volim da to neko čita, ali niti se dodvoravam. Imam poštovanje, oni tamo ja vamo. Ja za mene, oni za sebe ili ćemo se naći ili nećemo. Nikada se ne dodvoravam, jer ih poštujem i očekujem da i oni poštuju mene.
Autor: Dragić Rabrenović
Foto: zoom print screen i RBP arhiva
Audio i video obrada: Sanida Kajević