twitter

Tamara Lujak: Pisanje je naš duhovni lek (video)

Smatram da prvenstveno pisanje jeste beg od stvarnosti, ali pisanje je nešto mnogo više, kako ja doživljavam umetnost i pisanje ono jeste naša duhovna hrana, naš duhovni lek, kaže književnica iz Beograda Tamara Lujak u razgovoru za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.

Tamara Lujak, književnica, novinar, urednica, prevodilac, priređivač brojnih knjiga i antologija, autorka knjiga koje objavljuju najveće izdavačke knjige u Srbiji, u razgovoru sa Dragićem rabrenovićem govorila je o tome kakostvara, šta je inspiriše, koliko se posvećuje čitanju i fantatstičnim svjetovima. 

''Kada se prepustite inspiraciji prilično je teško da izađete iz tog sveta koji ste sami za sebe stvorili. Prvenstveno pišete da biste stvorili svet koji se vama dopada, a potom razmišljate i o čitaocu i razmišljate da druge zainteresujete da bi i oni uživali podjednako kao i vi dok ste pisali'', otkriva autorka Rečnik straha, Rečnika mitoloških bića i Rečnika slovenske mitologije

Prema njenim riječima neophodno je da pisac bude otvoren za inspiraciju na svakom mjestu i svakom trenutku. Kako navodi inspiracija može da se pronađe i na najneočekivanijim mjestima. 

''Moram da priznam da kada me pohodi inspiracija i kada uronim u taj svet, bilo da je epska fantastika, naučna fantastika ili horor, prilično teško isplovljavam iz njega, pogotovo ako me inspiracija grčevito drži i ako pišem u nekom najvećem žaru stvaranja'', navodi autorka bloga Beleg. 

Tamara Lujak navodi da joj je vrata fanastike otvorio Tolkin sa Gospodarom prstenova, kao i njemački pisac Muzeus, koji je pisao i sakupljao narodne bajke u Njemačkoj. 

Književnica čije su kratke priče objavljene u brojnim regionalnim zbirkama i antologijama, koja stvara aforizme i haiku poeziju, navodi da je jedna od osnovnih ideja vodilja zašto se uopšte bavi pisanjem i stvaralaštvom da pomoću mašte i magije sačuva od zaborava jedan svijet, kako kaže i kultura i vjerovanja ono što su na preci ostavili u nasljedstvo. 

Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu.

 

RAZGOVOR

 R: Kako se književnica snalazi u književnom svijetu u kome uglavnom dominiraju muškarci? 

TL: Moram da priznam da nemam velikih problema sa tim. Plivam sasvim dobro, nikad nisam ni osetila da postoji neki problem vezan za podelu na muške i ženske pisce, ili na muško i žensko pismo. Podjednako sa njima učestvujem na konkursima i radim kao urednik i kao neko ko je organizovao dosta književnih konkursa dvadesetak godina. To je jedna sasvim lepa saradnja i možda je nekome ko nije u književnom svetu čudno da se žena bavi tom vrstom posla, pogotovo kada je u pitanju fantastična književnost. U odnosu na muški pol definitivno ima manje žena koje se bave ovom tematikom. 

DR: Ne želim da pravim podjele na muško i žensko pismo, jer bi tako odlazili u kvalitativna određenja, što svakako ne stoji. Jer dovoljno se podsjetiti Ursule Legvin, kao jedne od najvećih u tom žanru, ali i Meri Šeli, autorke koja slovi za jednu od začetnica, posebno kada je riječ o naučnoj fantastici. Ne treba mnogo ići dalje. Međutim, postavlja se još pitanje, na koji način ste se opredjelili da bude ovaj oblik stvaralaštva? 

TL: Moram da priznam da je to bila prilično velika dilema. Kada sam počinjala da se bavim pisanjem, kao i svaki pisac početnik, odmah sam htela da napišem roman, da objavim i da steknem svetsku slavu, što se naravno nije desilo još. U tim početnim lomovima sam se premišljala da li da se bavim realnom prozom ili fantasikom, koja me je prilično okupirala još od najmlađih dana. I moram da priznam da je odlučila kocka. Pošto nisam mogla na drugi način da odlučim, izvlačila sam papirić na kome piše fantastika. Ali moram da priznam da sam varala. 

DR: Zvuči već fantastično - da ste odlučili kako Vama odgovara. Želimo da saznamo koji su to autori uticali na prevagu da se nađemo u svijetu fantastike. U pozadini, na zidu Vaše sobe, vidimo kartu svijeta iz Tolkinovih djela. Da li je Tolkin jedan od njih?

TL: Jeste. Apsolutno je jedan od autora koji su povećali moju zainteresovanost za fantastiku, a prvenstveno fantaziju. Jer sam se pre Tolkina dosta bavila naučnom fantastikom i hororom i pročitala dosta literature iz te oblasti. Među njima Artur Klark, Rej Bredberi, Klajv Barker, da spomenem najpoznatije od stranih, zatim Goran Skrobonja i Boban Knežević od domaćih autora. Tolkin mi je sa svojim grandioznim delom Gospodara prstenova, otvorio jedna vrata toliko široke oblasti da u njoj obitavam i dan danas. Zahvaljujući njemu sam se okrenula fantastici, ali i nemačkom piscu Muzeusu, koji je pisao i sakupljao narodne bajke u Nemačkoj. To je druga grana koja me okrenula fantastici, narodno stvaralaštvo, jer sam pročitala apsolutno sve narodne bajke svih naroda sveta do kojih sam mogla da dođem, što na srpskom što na engeskom jeziku. Tako da je i narodno stvaralaštvo, ne samo naše nego svih naroda sveta, uticalo da se opredelim za fantastiku i naučnu fantastiku. 

DR: Otvara se tema koju možemo da pomenemo da su folklorna i epska fantastika prisutni u vašim djelima još od prve knjige Vilina planina, objavljene 2006. godine. Laguna je objavila i vaše knjige Rečnik straha, Rečnik mitoloških bića i Rečnik slovenske mitologije. Ostali ste u istraživanju onoga što se dešavalo i pokušali ste da prenesete ne samo naučna i stručna gledišta, već da dopunite sa maštom i magijom kako bi otrgli od zaborava taj jedan svijet. 

TL: Apsolutno. To u suštini i jeste jedna od osnovnih ideja vodilja zašto se uopšte bavim pisanjem i stvaralaštvom. Druga je da se ne zaboravi ono što su naši preci nama ostavili u nasledstvo, naša kultura, naša verovanja. Kroz to sam pokušala da spojim sa naučnom fantastikom, da premostim taj tradicionalni deo i spojim budućnost sa prošlošću, kroz naučnu literaturu koju dosta iščitavam da bih mogla da se bavim fantastikom. Koliko to god neobično zvučalo, ali dosta inspiracije pronalazim i u naučnim delima, ne samo arheologije i etnologije, koje se tiču naše prošlosti, nego recimo i dela koja se bave tehnološkim dostignućima.

DR: Upravo tu dolazi do izražaja vaša želja i strast. Jer ono što ste do sada uradili je veliko za cijeli region. Kada se već nađete u svijetu koji vas okružuje, vila, zmajeva, mitologije, starih božanstava, da li onda možete da odvojite stvarnost od nestvarnog u vašem stvaralaštvu?

 

TL: Pa prilično je teško kada uronite i kada se prepustite inspiraciji, prilično je teško da izađete iz tog sveta koji ste sami za sebe stvorili. Prvenstveno pišete da biste stvorili svet koji se vama dopada, a potom razmišljate i o čitaocu i razmišljate druge da zainteresujete da bi i drugi uživali podjednako kao i vi. Dok ste pisali. Moram da priznam da kada me pohodi inspiracija i kada uronim u taj svet, bilo da je epska fantastika, naučna fantastika ili horor, prilično teško isplovljavam iz njega, pogotovo ako me inspiracija grčevito drži i ako pišem u nekom najvećem žaru stvaranja.

 

DR: Postoji li određeni trenutak? Da li ga prepoznajete - otkud ta inspiracija, šta se to desi? 

TL: Najčešće pišem noću. To je doba koje mi najviše odgovara, iz prostog razloga što me ništa sa strane, da kažem sa ovog sveta ne remeti, nema telefona, nema komunikacije sa spoljnim svetom. Postojim samo ja i moj unutarnji svet. A kako prepoznajem trenutak kada me pohodi inspiracija, pa to je malo teško objasniti. Da probam da objasnim kroz prilike i motive koji me inspirišu. To mogu da budu kao što i jesu u najavećem broju slučajeva svakodnevne situacije, razgovor sa prijateljem, šetnja u parku, nečiji pogled, nečiji pokret, neki gest, reč koju sam možda negde pročitala na ulici, na reklami, na panou, ili najčešće rečenica ili slika iz neke knjige. Može da bude samo to, a neki put mi je potrebno da pročitam celu knjigu da bi me inspirisala da napišem jednu priču. Tako da ne postoji pravilo. Zbog toga smatram da pisac mora da bude otvoren za inspiraciju na svakom mestu i svakom trenutku. 

DR: Kada se to već desi da li onda pravite neku skicu, niki kostur ili teče priča cijela? Na koji način uklapate neku priču, jer poznato je da imate objavljene priče širom regiona u festivalskim zbirkama i antologijama. Kako nastane neka priča?

TL: I to opet zavisi od situacije. Ukoliko sam na ulici, u društvu, negde gde nisam u prilici da sednem i da se toj ideji posvetim, onda pravim konstrukciju, neku osnovu ili ako mi je samo jedna rečenica bljesnula kao ideja onda je obavezno zapišem. Ukoliko me inspiracija pohodila dok sam kući, dok sam sama i dok sedim za stolom i mogu da se posvetim u potpunosti onda koristim situaciju kada me sama tema ili događaj inspiriše da produbim i napišem priču. Jer taj neki inicijalni žar koji, ukoliko ne iskoristim u pravom trenutku, negde i nekad se izgubi. Naravno to se ne dešava često, ali se uglavnom trudim da se ideji posvetim onda kada dođe. 

DR: Stiven King na jednom mjestu pominje kako mu je inspiracija za jednu priču došla u supermarketu. Možete li otkriti za neku od priča kako je potekla ideja? 

TL: Pa recimo situacija koja je meni najdraža jeste pomenuta, kada sam morala da pročitam celu knjigu da bi me inspirisala da napišem jednu priču. U pitanju je knjiga Čitav svemir ni iz čega, koju je napisao Lorens Kraus, naučnik, astronom. On je odlučio da napiše naučno popularnu knjigu kako bi mogli da razumemo kosmos i pitanja koja se u njemu dešavaja, a čime se on bavi na stručan način. Pošto me zanima ta literatura nastanak i razvoj svemira i zvezda i crne rupe, to su teme kojima se mi pisci naučne fantastike između ostalog i bavimo, ja sam pristupila čitanju knjige bez želje i namere da napišem priču. Poenta je da sam celu knjigu pročitala, ali da me je jedna od poslednjih rečenica, u kojoj je pomenuo Sizifa, ne znam kako je to uspeo da poveže, ali ta me rečenica inspirisala da napišem priču o Sizifu koji uspeva da se osveti bogovima za kaznu koju su mu odredili. Tako recimo inspiracija može da se pronađe i na najneočekivanijim mestima, recimo dok sedim u kafiću i pijem kafu neka situacija ili slika me inspiriše, dešavalo se i to. 

DR : Kad govorimo o nastanku priče neki autori kažu da imaju osmišljen kraj, neki ga iščekuju. Kako je to kod Vas? Da li planirate likove ili ih uvodite u zavisnosti od priče? 

TL: Kada pristupam pisanju priče najčešće počinjem od početka, pa idem dalje ka kraju sa nekom određenom idejom vodiljom koliko će likova biti u priči, ko će kakav biti, šta će se kome desiti. Ali u najvećem broju slučajeva, pogotovu u skorije vreme, same priče me iznenade. Krenem da ih pišem sa određenom idejom, načinom kako ću da ih privedem kraju, a onda me neki likovi potpuno obuzmu i preuzmu inicijativu i odvedu radnju na sasvim drugu stranu koja apsolutno nije bila ni planirana ni očekivana. Tako da me sami likokovi iznenade, odnosno iznenadim samu sebe i to je možda i najlepši deo stvaranja i najveća čar, bar ja tako doživljavam pisanje. Jer u samom procesu koji vam je poznat, ipak uspevate iznova sebe da iznenadite. Jako mi se retko dešava da mi se kao ideja javi poslednja rečenica za priču i onda da gradim priču od kraja ka početku. To mi je vrlo zanimljiv momenat i prilično veliki izazov, možda baš zato što mi se retko dešava. Onda moram da gradim priču prigodno kraju, koji mora da bude najjači, ali ne sme da bude jači od početka. Onda je to izazov nekako uklopiti i izjednačiti početak sa krajem i spojiti priču da bude onakva kako kraj zahteva.

DR: Otkrivamo dosta o procesu Vašeg stvaralaštva. neke od najvećih izdavačkih kuća u Srbiji objavljuju Vaše knjige, dostupne su i u regionu, pored toga organizujete manifestacije i književne konkurse. Međutim, posebno je zanimljivo da ste pored toga što ste član Udruženja književnika i član Udruženja novinara. Sticajem okolnosti više naših sagovornika su se bavili ili se i dalje bave tom profesijom. Neizbježno je pitanje da li novinarstvo pomaže ili odmaže kod pisanja proze? Da li je to bijeg od stvarnih dešavanja koja nas okružuju? 

TL: Smatram da prvenstveno pisanje jeste beg od stvarnosti, ali pisanje je nešto mnogo više. Kada govorim o pisanju ne isključujem neku drugu vrstu ili oblik umetnosti. Kada govorim o piscu podrazumevam da se isti ili makar slični procesi dešavaju i umetnicima koji se bave slikarstvom, muzikom, filmom. Sve su to oblasti koje nam služe i kao beg od stvarnosti, ali ono kako ja doživljavam umetnost i pisanje jeste naša duhovna hrana, naš duhovni lek. Smatram da ukoliko se ne bismo bavili ovim poslom kojim se bavimo da bismo i propali kao umetnici, jer bismo izgubili taj dar koji smo dobili i propali bismo kao ljudi u tom smislu da bi nas samleo svakodnevni život i dešavanja oko nas. Svi smo svesni i političke situacije i života kakve vodimo, ne želim ni da ulazim u tu priču, nije lepa. Želimo da se držimo lepih stvari i umetnosti.

Da se vratim na osnovno pitanje, novinarstvo mi je možda otvorilo neka druga vrata u smislu kao pisac ste najčešće jedan na jedan, sami sedite za stolom, pred kompjuterom ili papirom i bavite se svetom koji sami stvarate. Dakle nema interakcije sa nekim drugim koji je izvan vas. U novinarstvu postoji interakcija, postoji razgovor sa onim koga intervjuišete, ulazak u tuđi svet i možda kroz to razumevanje vašeg sopstvenog sveta, možda je to prvi i osnovni poriv zašto se bavim novinarstvom. Ono što mi je novinarstvo donelo jeste sloboda. Sloboda postavljanja pitanja, ne samo drugome nego i samom sebi i sloboda u smislu da proširujem granice svog interesovanja. Da se možda ne zainteresujem u lovu na inspiraciju samo onim stvarima kojima se inače bavim, arheologija, istorija umetnosti, etnologija, nauka svemir, aforizmi, haiku, a kroz novinarstvo kada uđem u svet drugog umetnika, ako je vajar, slikar, muzičar, pripremajući se za intervju moram da pročitam dosta literature koju je sam umetnik napisao ili je neko drugi o njemu rekao. Opet kroz tu pripremu se neki put desi da se rodi inspiracija, tako da je u oba slučaja dobro. 

DR: Neko potpitanje kada se uzima u obzir novinarstvo kao tema, jeste da li stil i način pisanja za medije pomaže da budemo kreativniji ili fokusiraniji kada je proza u pitanju?

TL: U svakom slučaju pomaže, prvenstveno u pisanju kratkih priča. U kratkim pričama morate da budete koncizni, mora rečenica da bude čista, ne sme da ima viška. Morate da skačete po njoj dok ne otpadne sve ono što ne valja, kako kaže Ivo Andrić. Možda su negde intervjui tu zgodni jer ni za njih nemate mnogo prostora, jer kada postavite pitanje morate da budete koncizni da bi onaj ko odgovara imao svu širinu da na to pitanje odgovori. Uvek se daje prednost onome ko odgovara na pitanja, a vi kao novinar morate da kontrolišete i obuzdavate sebe u širini iznesenih pitanja. Sa druge strane intervju jeste dijalog i na taj način kroz razgovor sa drugom osobom vi se učite dijalogu i negde možete taj razgovor ili osećaj ili same rečenice da prenesete na vaše stvaralaštvo kada je književnost u pitanju. 

DR: Otkrivamo i kako se pripremate i kako istražujete. Pomenuli ste da dosta čitate literature i naučne i stručne i uz to saznajete iz života i razgovora. Da li je za jednu priču potrebno da se dodatno pripremite? Da istražite temu? Kada pišete bajke ili naučna fantastiku, da li istražujete dodatno ili se fokusirate na fabulu? Kako teče priprema i način istraživanja kod Vas? 

TL: Moram da priznam da kada pristupim pisanju priče, ukoliko je u pitanju oblast naučne fantastike, što se desi u najvećem broju slučajeva, naravno da se dotaknem nekih tema koje mi nisu poznate i o kojima moram da se informišem i dodatno istražim i onda istraživanje ide paralelno sa pisanjem priče. Ne znam iz kog razloga meni je tako lakše jednostavnije i možda je veća inspiracija kada čitam potrebnu literaturu paralelno sa pisanjem. Znači dok pišem istražujem, retko mi se dešava da se prvo pripremim za neku temu pa onda iz te teme izvlačim inspiraciju i da napišem priču. To sam radila ranije dok sam bila mlađa i kada sam izvlačila inspiraciju iz stručne literature, najčešće je to bila arheologija i etnologija. Onda sam dosta iz te oblasti iščitala rečnika, knjiga, izvlačila ono što je meni bilo najinteresantnije, pravila konstrukciju priče i pristupala njenom pisanju. Kada je naučna fantastika u pitanju taj proces je nekako drugačiji, možda što smatram da sa te strane naučne čovek treba da se više pripremi i obrazuje i onda daleko ozbiljnije pristupam temi jer moram da proverim podatke da bi ih unela u priču. Možda je to razlog zašto paralelno proučavam literaturu i pišem priču. 

DR: Pomenuli ste da je pisanje naša duhovna strana, ali i to da je važan dar koji posjedujemo, da pored toga što smo ga prepoznali važno ga je i njegovati. Na koji način to uspjevate, šta bude da bi dar došao do izražaja? 

TL: Kao i svaki dar i svaki talenat mora da se neguje. Kao i najveći virtuaozi na violini ili klaviru što dnevno vežbaju po tri četi sata ili duže, isto tako i pisac mora da neguje i da hrani, da se tako izrazim, svoj mozak. Da li će to biti šetnja kroz prirodu, interakcija sa ljudima, čitanje bilo koje vrste literature počešvši od stručne do umetničke književnosti, starih klasika, savremenih pisaca, sva oružja su dozvoljena u toj borbi da se dar očuva da se produbi izoštri i odneguje. Jer ukoliko se zapostavi on propada, kao i sve stvari u životu koje se ne neguju i o kojima ne vodite računa. To ne mora nužno da bude da se isključivo bavite pisanjem. Svi mi se bavimo i drugim stvarima, uredničkim poslom, organizacijom konkursa i sve nas negde drži u književnom svetu i ljudi koje srećemo i upoznajemo u tom procesu nam služe kao inspiracija i podrstrek da ostanemo u svetu književnosti i da i dalje negujemo i gajimo svoj stil. Kada kažem da gajimo stil on ne mora nužno da bude isti od početka do kraja. Imate pisce poput, recimo našeg Aleksandra Markovića, on mi je najlepši primer gde se trudi da mu svaka priča bude drugačija od one prethodne, kao da je nije napisao neko drugi, a ne on. Tako da kad kažem negovanje stila ne mislim da svako mora da se striktno drži onoga kako je pisao na početku. Kako sazrevamo smatram da se tako i razvija i sazreva naš stil i da to treba da se dešava jer je i to proces koji se menja kao i sve ostalo kao što se i mi menjamo kroz život, tako se menja i naš stil. 

DR: Dajete uvod i za naredno pitanje. Pomenuli ste da treba njegovati talenat i raditi. U nekim strukama možda izgleda jednostavno kada imate radno vrijeme, ali kada je umjetnost i pisanje u pitanju nešto je drugačije. Kako izgleda jedan Vaš, ne samo stvaralački, već i radni dan?

TL: Ne izgleda gklamurozno, pošto nije takva vrsta profesija. Možda nekome neće zvučati interesantno, jer uključuje dosta čitanja. Kako započinjem - ujutru provravam poštu, jer sam i novinar i urednik i moram da ispoštujem sve druge, pa tek onda dolazim ja i moje pisanje. Kad završim tu vrstu konverzacije, koja može i bude inspiracija, onda pristupam uređenju mog bloga Beleg i putem kojeg samu sebe negde održavam u tom nekom večitom stvaralačkom duhu i naponu. Kroz taj urednički posao opet dolazi umni rad koji služi i kao inspiracija. Dok radim na tekstovima drugih autora bavim se i lekturom i korekturom i kroz taj način stvaranja, a urednički posao to i jeste, kreiramo, stvaramo i oblikujemo mlade pisce i generacije koje dolaze, a smatram da svaki pisac treba time da se bavi jer kako su učili mene tako smatram da ja trebam da učim druge. Jer nikada ne možete da vratite onome ko je učio vas, ali u ime toga možete da budete učitelj nekome ko dolazi iza vas. Kada se završi sav taj novinarski i urednički posao, onda pristupam onome što je preostalo od jučerašnjeg dana. Ukoliko je to nezavršena priča onda pristupam radu. Ako je zbirka sedim i iščitavam, prerađujem, dorađujem. Nakon toga sedim i čitam, da li su to knjige, što je moj najsrećniji oblik čitanja, ili su u pitanju radovi na kompjuteru, u svakom slučaju kada se dan privede kraju, negde pročitam oko sto stranica dnevno. E sad, ja sam slobodan umetnik i kao takav imam tu mogućnost i sreću da to sebi mogu da priuštim i da na taj način sazrevam kroz čitanje i kroz večiti boravak u svetu književnosti. Mnogi pisci nemaju tu mogućnost i tu sreću jer imaju drugi posao koji moraju da rade. Kada privedem dan kraju onda se vraćam svom stvaralaštvu i pisanju. Onda u najčešćem broju slučajeva to traje do nekih dubokih sati u toku noći koje je možda moj i najbolji i najplodniji period pisanja od 11 naveče do tri, četiri ujutru. Neki put se desi i da osvane dan koliko me ne pušta inspiracija. Opet kažem zahvaljujući činjenici da jesam slobodan umetnik sebi mogu da dozvolim da osvanem, tako da ne napuštam inspiraciju i puštam je da me vodi do samog kraja ukoliko je to kraj za jednu noć, ukoliko nije, onda sutra dan nastavljam sa tim radom. U suštini rad traje 24, odnosno 28 sati.

DR: Primjećujem, da ne kažem poput vampirice, iako bi bilo prikladno za ovu situaciju, reći ću poput vile, da se vratimo na onu Vilinu planinu. Primjećuje se da je malo vremena koje provodite van književnosti.

 

TL: Tako je. Trudim se da sebi malo tog slobodnog vremena dam, jer ukoliko dam više onda ono preovlada i odvuče me od književnosti. Ono što je interesatno za nas umetnike, reći ću to, ne striktno književnike, jeste to da mi čak i dok pravimo pauzu i kad šetamo kroz prirodu, šumu za koju sam vezana, po gradu, mi zapravo i dalje radimo. To je ona lepota stvaranja i to je kako bi amerikanci rekli 24/7. Svaki umetnik ako živi svoju umetnost, a ja se trudim da živim svoju umetnost, onda stvara upravo tako, non stop, čak i dok se odmara njegov mozak radi u onom smislu da traga za inspiracjom. Možda ne u bukvalnom smislu da prevrće svesno delove rečenica ili romana u glavi ili sklapa neku priču, ali negde onaj pozadinski deo mozga uvek radi i uvek je prisutan i traga za najboljim rešenjem, najboljom rečenicom. Onda se ti bljeskovi inspiracije kada odete u prirodu ili na kafu sa prjateljicom, onda se dešavaju ti trenuci kada pronalazite motiv za novu priču ili rešenje za neku koju ste do tada radili. 

DR: Kao da smo se dogovarali za pitanja i jedno od onih koja ste nametnuli jeste i tema za mlade i šta čitate. Evo ipak da Vas iznenadim jednom temom. U priči Svemoćna, koja je objavljena u ovogodišnjoj zbirci festivala REFESTICON, Putnik, o putovanju kroz vrije i prostor pominje se biljeg, iako ste pristupili neštoo drugačije, ipak ima veze sa pomenutim blogom Beleg. Čak da otkrijemo da postoji i određeni segent erotike u fantastici.

TL: Apsolutno. Moram da priznam da je to jedan o prvih mojih izleta u tom pravcu za koji mi je bilo potrebno prilično hrabrosti da prvo sama sa sobom raščistim neke stvari i da prođem kroz ta vrata. Moram da priznam da se tom temom do sada nisam puno bavila, jesam čitala, mada je bilo sporadično. Nisam tragala, nego je jednostavno dolazila sama. Da li je ta vrasta literature bio razlog da napišem ovu priču to još uvek nisam uspela da razlučim u svojoj glavi. U svakom slučaju je lepa paralela sa blogom Beleg, koji je zapravo nastao iz moje prve istoimene objavljene priče. Možda na neki način zatvaram krug jer su faktički vrlo slične priče - obe su junakinje, obe imaju belege na svom telu, s tim da je jedna benigna, a da je ova putena, ako tako mogu da se izrazim. Sad možda to jeste neki krug koji sam ja prošla u svom književnom sazrevanju i onome da kroz taj proces uredništva, čitanja, iščitavanja, pisac širi sopstvene vidike i u toj borbi ipak sam zagrizla udicu koju sam samoj sebi bacila i usudila se da napišem ovakvu priču. 

DR: Prva priča Beleg, je objavljena 1999. godine, a Svemoćna 2021. U pitanju su prošli i ovaj vijek. Upravo ono što pisci nekada i ne otkriju jeste pitanje koje se postavlja i pokušavate da nam date odgovor. Nekada čak pisci kažu kako cijelog života pišemo jednu priču. Da li to znači da nas može jedan lik zaokupiti? Da li je to moguće da nam lik ili priča odvuče pažnju dok i dalje stvaramo i napredujemo? 

TL: Smatram da postoje. Recimo moji najčešći motivi i teme, po kojima sam najviše i poznata, su vile. Ako uzmemo jednu vilu kao nosioca svih ideja i tema kroz moje priče, ona bi mogla da bude jedan od likova. Drugi motiv kojim se takođe često bavim jeste smrt. Za razliku od drugih pisaca gde je smrt predstavljena kao muškarac, ja smrt predstavljam kao ženu. Što je u duhu naše tradicije i mitologije gde se ona tako i naziva, gospođom, zaumnicom, ima mnoga imena. Treća tema su roboti i androidi, veštačka, nazovimo ih bićima, jer to mogu da im omogućim kroz književnost, a i sami smo svesni kroz nauku da pokušaj stvaranja veštačke inteligencije tako da nisamo daleko od te ideje i u stvarnom svetu. Možda bi kao četvrtu temu koja me večito okupira mogla da izdvojim čudovišta. U tom smislu ne podrazumevam samo vampire, kojima se možda kao čudovištima najčešće bavim, tu mogu da dođu u obzir i zmajevi i ale i aždaje, opet iz naše mitologije ali i čudovišta koja i sama stvaram u svojoj glavi i pretvaram u stvarnost. Kada se to desi onda su to ili demoni ili bića iz drugih svetova, drugih dimenzija, već kako me posluži inspiracija. 

DR: Otkrivamo svijet u kome obitavate. Već ste pomenuli čitanje, kao važan segment stvaranja. Šta je to što biste izdvojili? Da li je samo fantastika? Takođe, šta preporučujete mladim autorima? 

TL: Čitam raznorvrsnu literaturu. Kao što sam pomenula najvećim delom je u pitanju stručna. Čitam rečnike, bilo srpsko-srpski, hrvatsko-srpski, rečnik dubrovačkog govora, mitološki... literatura koja se bavi oblastima koje me najviše zanimaju. Volim da proučavam jezik i smatram da čitanjem rečnika zapravo obogaćujem sopstveni rečnik tako što inkorporiram u svoj jezik i pismo sinonime i antonime sa kojima je naš jezik prebogat. Mislim da je to jedno od naših najvećih blaga što kulturnog, što jezičkog. Sa druge strane, kako se bavim pisanjem aforizama i haikua, dosta vremena posvećujem čitanju i ovim oblastima, antologije, zbornici. Kad su u pitanju aforizmi onda domaći autori, a haiku poezija, onda autori iz Japana i Kine. Moram da kažem da čitam i klasike kao što su Meša Selimović, Ivo Andrić, Borislav Pekić, od naših. Dosta čitam krimiće, vrlo mi okupiraju mozak možda svojom britkošću, a možda što su slični kratkoj priči. Sve je podređeno jednoj osnovnoj temi, nema mnogo opisa i razvlačenja radnje, nego je sve striktno podređeno jednom osnovnom toku što moramo da poštujemo u kratkoj priči.

Kada su u pitanju mladi jako je teško savetovati nekoga šta da čita, jer uvek nudite svoj ukus i dajete predloge one knjige koje se vama dopadaju. Smatram da bi mladima trebalo reći da pronađu svoju temu onu oblast koja njima najviše leži i odgovara. Da li je u pitanju naučna fantastika ili fantastika. Tolkin, Pekić, pisac iz bilo koje druge zemlje, da ne spominjemo samo teritorije Balkana. Mogu da budu i ruski i francuski pisci koji imaju fantastičnu literaturu, ali pre svega mislim da treba da zađu u sve te oblasti, da pronađu najpoznatije, da se upoznaju sa njima i kada nađu onoga koji im odgovara da se drže jedne teme i oblasti a onda će ih ona vući dalje.

DR: Pomenuli ste kako mladi da čitaju. A kada žele da se bave pisanjem šta im je još važno? Jer je poznato da ste svojevremeno pokrenuli i radionicu kreativnog pisanja.

TL: Radionicu sam vodila sa koleginocom Milicom Cincar Popović, koja je mnogo veći poznavalac jezika i književnosti kao takve od mene i mnogo više znanja i širine u obrazovanju ima. Zajedno smo pokrenule radionicu sa ciljem da prvo pokažemo mladima da pisanje nije ništa strašno. Ako pristupate sa malim ili nedovoljnim znanjem, to nije ništa strašno. Pisanje je zanat kao i svaki drugi. Opet se vraćamo na temu da svaki umetnik i stvaralac kroz svoje stvaralašttvo obrazuje i nadograđuje sebe, tako i početnik kroz radionicu treba da se upozna sa jezikom na kojem piše jer je jezik nama književnicima naš alat. Pesnik ima note, slikar četkicu, a mi imamo olovku, odnosno reč i rečenicu. Ukoliko pisac ne poznaje gramatiku i leksiku sopstevenog jezika ne može da se bavi ovim poslom. Tako da na tim redionicama prve stvari koje se uče su građa rečenice, logički sklop, kako se stvara kostur priče, kako se vodi priča. Ono što vas uče u osnovnoj školi, početak, sredina i kraj. Bez nekih stvari se naravno danas može. Ne mora da postoji uvod, može odmah da se uđe u priču, likovi ne moraju da imaju imena. To su stvari sa kojima se vi susrećete, da mislite da mora, ako ste učili po standardima, priča da ima određenu formu i da ide uspravno, a Pavić nam je pokazao da priča može da ide i kružno. Tako da su sve to načini da se razbije ta rutina i ono naučeno i uvreženo stvaralaštvo inovativnost je ono sa čime umetnik odnosno književnik treba najpre da barata. To je druga lekcija koju pokušavamo da saopštimo mladima i da ih naučimo da budu inventivni, otovreni i inspiraciju traže svuda u bilo kojoj oblasti života ili umetnosti. 

DR: Dosta savjeta i nadam se da će biti korisni mladima. Možda su priče i knjige koje ostaju jedan od tih načina. Šta je to što ovih dana pripremate ili planirate? Da li radite na nekom tekstu? 

TL: Trenutno radim na trećem dopunjenom izdanju Rečnika straha. Paralelno sa njim radim na Rečniku dobrih mitoloških bića, jer se Rečnik staha bavi strašnim bićima iz svih svetskih mitologija. Uporedo sa tim radim na dve zbirke kratkih priča, obe iz oblasti fantastike i u obe je radnja smeštema na Adu ciganliju, deo Beograda koji mi služi kao jedna od najvećih inspiracija za pisanje i mislila sam da zaslužuje čak dve zbirke. Negde je i Momo Kapor zaslužan za stravanje tih zbirki zbog njegovog roman Ada. Uporedo pišem haiku poeziju i aforizme, tako da radim na nekoliko frontova.

 

 

AUDIO SNIMAK EMISIJE 

 

Auto: Dragić Rabrenović

Foto: zoom print screen

Audio i video obrada: Sanida Kajević