Živković: Ja sam pisac koji hvata diktat iz nesvesnog (video)

''Imam utisak da mi odnekud iz nekog dela svesti dopire već formirana priča i sve što ja svesno treba da uradim to je da je zapišem'', kaže prof. dr Zoran Živković, trenutno najprevođeniji pisac u Srbiji, za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.

On je u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem govoreći o tome kako stvara neko prozno djelo naveo da je pisac koji hvata diktat iz nesvjesnog.

''Meni je roman negde potpuno oformljen u glavi i ja to osećam kao neku vrstu pritiska, saopštava mi se ka svesnom nivou da je negde dostignuta kritična masa, da je roman formiran i da treba da sednem da pišem. Ja ne znam na početku šta će od toga ispasti. I dalje sam, evo posle 23 knjige, radoznali čitalac'', navodi Živković. 

Prema njegovim riječima da bi ste postali pisac apsolutno morate da pročitate što je moguće više. Kako ističe ''pisac koji ne čita druge pisce nema šanse da postane veliki pisac''. 

Živković smatra da se pisac ne postaje prije pedesete godine, napominjući da je period od trideset godina neophodan za čitanje, pri čemu dodaje da u književnosti nema prečice kojom se stiže do slave. Studentima i polaznicima kursa kreativnog pisanja savjetuje da ne postoji povlašćeni način pisanja, dodajući da je svaki način onoliko dobar, koliko je dobro djelo nastalo tim načinom. 

Dobitnik svjetske nagrade za fantastiku mladim piscima savjetuje da pročitaju sve Čehovljeve priče kao najbolji kurs pisanja, kao i priče nobelovke Olge Tokačuk, što je, kako napominje, sami vrh svjetske naučne fantastike. 

Kompletan razgovor se nalazi na portalima www.radiobijelopolje.me i www.refesticon.com ili kao podcast u audio i video verziji na Youtube i Soundcloud profilima. Serijal emisija se emituje u sklopu projekta REFESTICON – Književno stvaralaštvo, koga realizuje Lokalni javni emiter Radio Bijelo Polje, uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture i medija Crne Gore.

 

RAZGOVOR 

DR: U prvoj emisiji razgovaramo o stvaralaštvu, nastanku djela, dnevnim rutinama, ili tome kako pisci pišu, sa trenutno najprevođenijim piscem iz Srbije prof. dr Zoranom Živkovićem. Uvaženi profesore dobar dan i hvala na prilici da otkrijemo način na koji Vi stvarate neko prozno djelo. 

ZŽ: Moje je veliko zadovoljstvo i čast da budem gost već u prvoj emisiji i radujem se što ćemo porazgovarati o jednoj važnoj književnoj temi. 

DR: Više je razloga zbog čega ste upravo Vi sagovornik u prvoj emisiji. Ja ću u kratkim crtama pokušati da predstavim Vaš rad u kome su pored stručnih djela, Enciklopedije naučne fantastike, doktorata iz oblasti fantastike, dugodišnjeg angažmana kao univerzitetskog profesora u Beogradu i 23 prozna djela, koja će biti u našem fokusu. Pored toga važno je pomenuti da ste dobitnik Svjetske nagrade za fantastiku, Evropske nagrade majstor fantastike, značajnih književnih nagrada u Srbiji i okruženju, ali i dobitnik prve nagrade Zlatni zmaj, međunarodnog priznanja za doprinos fantastičnoj književnosti, koga dodjeljuje Radio Bijelo Polje. Pomenuo sam da ste u samom vrhu kada je prevođenje djela u pitanju, i u inostranstvu je objavljeno 123 knjige, pri čemu neki od uglednih svjetskih književnika pišu o tome da treba da se nađete među kandidatima za Nobelovu nagradu.

Da li su to neki od motiva zbog čega se kreće sa stvaralaštvom. Nagrade, svjetska slava? 

ZŽ: Ja tu mogu pre da odgovorim, ne na osnovu ličnog iskustva, jer je moje bilo potpuno drugačije, ali na osnovu iskustva koje imam kao profesor kreativnog pisanja, koji uglavnom počinje da radi sa piscima početnicima. Ja često vodim razgovor sa njima zašto se upuštaju u prozno stvaralaštvo. Naime, prozno stvaralaštvo je valjda najmanje saobraženo duhu vremena. Mi živimo u takozvanom instant vremenu, želi se uspeh po svaku cenu, što pre i to je neki imperativ. Prosto se nema vremena. Neretko se snevesele oni koji bi da rade samnom na kreativnom pisanju, kad doznaju da njihova glavna ambicija da se u književnosti pročuju do narednog ponedeljka, ne može da se ostvari, jer književnost tako ne funkcioniše. Grdno se razočaraju kada im kažem ono što je istina i čak ublažena, to je da se pisac ne postaje pre pedesete godine. I ako im je slava i to da postanu ljudi od ugleda u svetu književnosti, da se se proslave, pročuju, glavni pokretač, onda im ja savetujem sasvim ozbiljno da izaberu neku drugu disciplinu umetnosti, pa čak i izvan umetnosti, gde se eventualno nekom prečicom stiže do slave, a da toga u književnosti nema.

Književnost je valjda jedina u kojoj postoje tek mikroizuzeci od pravila, da u njoj ne postoje vunderkindi. Još ih je koliko toliko bilo u pesništvu u nekim ranijim vremenima, ali u prozi ne. Bilo koje ime u novije vreme koje nešto znači u prozi ono je počelo da stiče nekakav ugled, za koji bi se moglo reći da je svetski, tek u zrelim godinama. Ja tu neretko navodim primer jednog od najvećih pisaca našeg vremena, nije više među nama, Žozea Saramaga, portugalskog nobelovca, koji je ako se izuzme jedno beznačajno delo napisano u mladosti, koga se kasnije i sam odrekao, počeo da piše prozu u pedesetsedmoj. Nije mu to smetalo da dođe do Nobela. Naime, zašto je to tako. Postoje posebna pravila u književnosti. Da bi ste postali pisac apsolutno morate da pročitate što je moguće više. Pisac koji ne čita druge pisce nema šanse da postane veliki pisac. Nevolja je u tome što pišemo praktično 2500 godina, mi smo u osnovi skribomanska civilizacija, koja je napisala zastrašujući korpus proznih dela. Čak i kada biste imali vremena do kraja postojanja kosmosa da samo čitate ne biste to pročitali. Ali nije tu ni trik. Ne zahteva se da se pročita sve što je napisano. Nego da se pročita čak, ne ni najbolje od onoga što je napisano, nego najbolje od najboljeg, tanka pokorica na vrhu zakupaste piramide koja se zove svetska književnost. Vreme neophodno da se to pročita odavno se ne meri godinama, već se meri decenijama. Bar trideset godina pomnog čitanja je potrebno da se sa izvesnom osnovom smatra da ćete nešto uraditi u književnosti. Toliko je potrebno da biste mogli da akumulišete ono znanje iz književnosti koje je neophodno da biste bili pisac od formata. 

DR: Prvo prozno djelo ste objavili 1993. godine, roman Četvrti krug. Da li ste se pridržavali tog nepisanog pravila? 

ZŽ: Godine neophodne da bi se obavile sve pripremne radnje i da bi se postao pisac su se postepeno pomerale. Ja sam imao 45 godina i čini mi se da sam malčice poranio. Na izvestan način i jesam. Ako se ima u vidu da je meni bilo potrebno posle Četvrog kruga, tri i po godine da se dekontaminiram te knjige i da počnem da pišem nešto stvarno drugačije i novo. Može se reći da sam ja počeo da pišem na samom rubu pedesetih, ako se zanemari ta prva knjiga.

Sa kakvim sam se ja pobudama otisnuo u pisanje te knjige? Nije nikakav umišljaj postojao. Čak mi na pamet nije palo šta bi moglo dalje. Da li povlačim prvi potez u partiji koja će da traje? Počeo sam da pišem u februaru ’93 godine na Kopaoniku, dok su moji bili na skijanju. Kako nisam imao više šta da čitam, kupio sam beležnicu i dva flomastera. To je bila investicija u hardver. Zamislio se duboko i napisao valjda najkraću prvu rečenicu u istoriji književnosti, sa četiri slova i jednim znakom interpunkcije. ’’Krug.’’ To je za mene bilo potpuno novo iskustvo da se rasteretim jedne vrste pritiska kojeg sam danima osećao, a nisam ga prepoznao. Porći će nekoliko godina dok ja ne prepoznam šta je to i kako da se nosim s tom vrstom pritiska. Kao narastanje nekakve napetosti koja hoće da se oslobodi dok nisu počele da se nižu prve rečenice u tom rukopisu, koji više ne postoji, jer sam ga prekucao čim sam došao kući. Do kraja prvog dana sam napisao prvu glavu Četvrtog kruga. Koju nisam prepoznao kao prvu glavu romana. Bio je to prozni tekst, čak sam oklevao dok nisam obavestio i najbliže ljude oko mene da pokušavam da pišem.

 

DR: Izgleda da smo i dalje u tom krugu, jer najnovije djelo, roman Bela soba, koje je prvo objavljeno u Americi, pa u Srbiji, ima dodirne tačke sa Vašim dosadašnjim stvaralaštvom. Međutim, kada govorite o motivima, Džorž Orvel je utvrdio četiri tipa čisti egoizam, estetski entuzijazam, istorijski impuls ili politički ciljevi. Čini mi se da je estetski motiv prevladao. 

ZŽ: Ja bih rekao da je peti. Ako bi danas trebalo da rekonstruišem taj početak negde u mom nesvesnom se formiralo celo to delo. Ja to svesnim delom sebe nisam tako prepoznavao. Našao sam se u velikom čudu. Bio sam totalno pometen. Na svesnom nivou nisam znao šta će biti u romanu. Ka čemu vodi ta priča. Bio sam istovremeno sa jedne strane pisac koji hvata taj diktat iz nesvesnog, a sa druge strane sam bio vrlo radoznali čitaac koji jedva čeka da vidi šta će biti u priči koja nastaje predamnom. Bio sam ljut na tehnički nedostatak koji imam, a to je da sam sve što sam u životu napisao to je desnim kažiprstom. Iz njega je izišlo na desetine hiljada strana. Da sam i imao tu veštinu da kucam svim prstima, to bi bilo suvišno, jer brzina formiranja proznih misli u mojoj glavi je korespondirala toj brzini kucanja jednim prstom. Tako da sam imao jedno neverovatno, gotovo mistično iskustvo. Danas naravno razumem da nema ničeg mističnog u tome, nego je to prosto tako. Tako ja pišem. Imam utisak da mi odnekud iz nekog dela svesti dopire već formirana priča i sve što ja svesno treba da uradim to je da je zapišem. I to je bilo veoma uzbudljivo i na svoj način mistično.

Premda moram da kažem da sam svojim studentima na časovima kreativnog pisanja saopštio jednu veliku istinu vezanu za sam čin pisanja, to je da ne postoji povlašćeni način pisanja. Svaki način je onoliko dobar koliko je dobro delo nastalo tim načinom. Ako neko može da piše samo tako što će recimo da stavi u usta lulu Šerloka Holmsa, da na glavu stavi perjanicu, da stoji bosih nogu u lavoru sa vrelom vodom, a da iz svega toga iziđe Rat i mir, sjajno. Ono što moji studenti nikako ne treba da urade jeste da probaju da oponašaju tuđe načine pisanja, već da pronađu svoj. Neko može da piše ovako kao ja, da očekuje neki diktat iz nesvesnog, ali ako on nije tako ustrojen da tako piše, od toga neće biti ništa. Ja sam pisac koji tako piše, i dok god iz toga ne nastaju rđava dela, taj način je dobar, ali ni u jednom smislu nije posebno povlašćen. Imate mnogo pisaca koji isto tako pišu. Recimo na suprotnom kraju su neki od zaista velikih pisaca. Orhan Pamuk piše tako što mesecima, čak i godinama, pravi sitne beleške na papirićima, on te papiriće raspoređuje na velikom stolu. Ima roman u tim mikroskicama, koje stoje oko njega i savršeno iz toga komponuje. Iz toga nastaje simfonija njegovih romana. Ja ne pišem tako. Meni je roman negde potpuno oformljen u glavi i ja to osećam kao neku vrstu pritiska, saopštava mi se ka svesnom nivou da je negde dostignuta kritična masa, da je roman formiran i da treba da sednem da pišem. ja ne znam na početku nikako šta će od toga ispasti. I dalje sam, evo posle 23 knjige ja sam i dalje radoznali čitalac. Ovaj najnoviji roman, roman o pisanju poslednjeg romana - to je sve što ću ja reći o njemu, da ne bi previše prerano otkrio, je isto tako nastao. Kada sam napisao prvu rečenicu „Ivana je nestala“, ništa više nisam znao o tome. E tu izgleda gotovo, ako niste iskusili to može da izgleda neverovatno. Ali nema ničeg, uverevam Vas, nema ničeg neuobičajenog, jer mnogi ljudi tako stvaraju. Nema ničeg neprirodnog, mističnog u tome. Prosto tako radi moja svest. To je ono što sam ja ustvari kao pisac. 

DR: Meni se čini da ipak ima mistike. Jer je poznato da jedan od prvih zadataka koje zadajete studentima i polaznicima kursa kreativnog pisanja da napišu priču na temu razgovor pisca sa đavolom. Postoji li mogućnost, da ne pominjemo nečastivog, ali da je Vas posjetila neka mistična sila pa ste sklopili neki pakt. 

ZŽ: Ako sam sklopio neki pakt onda ćemo videti. Ako mi duša bude u paklu, onda je zbilja tako. Ja njima dajem tu prvu priču iz dva prozaičnija razloga. To je zato što je to najjednostavnija prozna situacija. Zapravo ima jedna još jednostavnija, to je nečiji monolog, a to je ono što oni i bez moje asistencije umeju da pišu. Ali jednostavan dijalog gdje ne znamo kako izgledaju sabesednici, ali razgovor je suštinski, oni razgovaraju o tome što su krajnja velika pitanja u vezi sa proznim stvaralaštvom. Čime to đavo može da podmiti pisca? I u mojoj priči Telefon, koju ja ponudim polaznicima kao uzor, pa kažem evo treba da napišete varijaciju ovog tipa razgovora između đavola i pisca - Đavo nudi dve mogućnosti jednom piscu kome ne ide i koji ga priziva i ne libi se da zatraži đavolovu pomoć po bilo koju cenu. Đavo mu zbilja nudi dve mogućnosti. Jedna je da za života bude veoma slavan i čuven, bogat i sve ono što odgovara savremenim idealima, dakle, ne samo u prozi nego u bilo kojoj drugoj oblasti stvaralaštva, pa i ne samo stvaralaštva, ali da posle smrti bude istog časa zaboravljen, pri tom da izučavaoci književnosti nemaju visoko mišljenje o onome što piše za života. Druga mogućnost je da se pisac za života zlopati, da bude nepriznat, da savremenici ne razumeju, da bi ga tek ovi koji dolaze potom slavili kao velikog pisca. Dakle, jedan bedan život, iza koga dolazi posthumna slava. To su te đavolove ponude. Naravno, taj pisac bi najradije uzeo, ako je moguće, kombinovanu varijantu, da i za života bude poznat, slavan, a još više posle smrti. To ne može, kaže đavo. Ta mogućnost postoji doduše, ali on nije taj koji je nudi, nego je to druga instanca. Ja sam najviše zainteresovan za to da čujem šta će taj njihov pisac odabrati. Da li ga interesuje slava ili trajno mesto u istoriji književnosti. Tu se mnogi otkriju i tu doznam mnogo više o njima, nego da sam ih podvrgao nekoj temeljitoj psihoanalizi. 

DR: Slično nešto se događa u Vašoj knjizi Vremenski darovi, gdje nemamo bar očito za glavnog lika đavola, ali su umjesto pisaca drugi stvaraoci koji dobijaju ponudu sličnog tipa. Ipak, da se zadržimo na tome i vidimo dokle će doći taj Vaš pakt koji ste sklopili. Ali ako znamo da su motivi bili pete prirode, kako navodite, onog nadahnuća, pitanje je zapravo gdje se nalazi to nahnuće, gdje su te teme? Kako Vama dođe jedna tema da bi mogli započeti knjigu? 

ZŽ: Ja doživljavam to nesvesno kao jedan žrvanj, u kome se neprekidno, i kad sam budan i dok spavam, 24 sata dnevno radi. Kao da su veliki točkovi koji melju moje celokupuno iskustvo, sve ono što sam ikada pročitao, video, čuo, doživeo, iskusio, sve ono što je nekakav input u mene, sve je tamo u stanju vrenja. Iz tog vrenja se povremeno obrazuje novi kvalitet, ali se obrazuje potpuno mimo moje volje. Sećam se jedne epizode, kada sam učestvovao na tribini u Berlinu, gdje se upravo pojavila moja nova knjiga, kada je mlada dama postavila pitanje. Ona je navela da u toj knjizi nema onoga što je ona očekivala, s obzirom da je bilo na kraju ’90-tih godina, a to je da ja pišem istorijske teme, odnosno o događajima koji su vezani za ono što je bilo u ’90-tim godinama. U smislu da treba da istupim kao svojevrsna savest društva. Ja sam je pitao kako ona zamišlja uopšte da izgleda pisanje. To zamišljanje sam video ovako, ja ustanem ujutru, doručkujem, sednem za kompjuter, stavim prst na čelo i pitam se o čemu bi trebalo da pišem i kažem aha sad su se dogodile dramtične stvari u ’90-tim godinama, ja sam pisac, ja sam savest društva, ja moram o tome da pišem. Rekao sam - ako zbilja zamišljate da tako funkconiše proza, onda ništa ne znate o njoj. Naime, ja uopšte nemam konktrolu nad tim šta ću da pišem. To je taj žrvanj koji to melje i kao da počne da se obrzuje nekakva pređa koja je koherenta priča. Odatle potiče sve, ja svesno nikada unapred ne znam o čemu ću pisati. Nema ničega neprirodnog, samo se kod raznih ljudi različito ispoljava.

 

DR: Pomenuli ste na koji način dođete do neke teme, ili da Vam je možda neka muza umjetnosti pošalje u Vaš softver. Ali možemo li otkriti na koji način teče taj proces stvaranja. Kako provodite taj jedan dan? 

ZŽ: Iskoristiću priliku da ukažem na knjigu Kako pisci pišu, gdje je okupljeno oko 30 pisaca koji govore upravo o tome kako pišu. Koliko god da nas je tamo svi su različiti. Zbog toga želim da uputim upozorenje - ne oponašajte te načine pisanja, jer nećete moći da iskoristite za sebe, već nađite svoj način pisanja.

Što se mene tiče ja sam pre svega jutarnji pisac i pišem idealno u vremenu kada mi je mozak najsvežiji i kako prolazi vreme pišem negde posle doručka. Pošto se dobro ispavam i prođem kroz tu jutarnju rutinu, sednem za komjuter i pišem naredna tri sata. Dakle, popodne ne, jedino u naročitim trenucima kada me ponese neka vrsta zanosa, kad sam u zaletu ili kada pišem nešto što je duže i što se ne da prekinuti. Nekada do dva čak i tri, ali ne posle toga. Ja pišem onako kako će čitati čitalac u knjizi. Ne pišem prvo sredinu, pa sa kraja, pa da sklapam. Već mi mozak tako ne radi. Neka svaki pisac nađe svoj način pisanja. Pamuk ne radi tako. On uhvati papirić i napiše scene. Ja pišem onako kako će se čitati, tim redosledom, moj mozak je tako udešen. Jedino tako mogu da pišem, tako da onaj čitalac u meni može to da prati. Ne bi bilo dobro da ja prvo napišem kraj pa on zna šta će da se dogodi, ko je ubica, pa onda mu nije ni zanimljivo. Ovako je taj čitalac u meni. Onda je svaki čitalac u toj vrsti neizvesnosti. Postoji taj natrativni pogon koji gura priču napred. Leti kad su velike vrućine, gotovo da ne pišem. Gotovo sam većinu romana napisao u razdoblju od početka novembra do kraja maja. Jesen, zima, rano proleće. To valjda pogoduje svemu onome što me čini piscem. 

DR: Kad tako govorite stiče se utisak da je Vaš pisac zapravo čitalac. I ono što Vas najbolje pokreće je upravo to. Da li tom Vašem čitaocu smeta okruženje, okolina, da li je potreban neki određeni mir? Da li ste izolovani na neki način dok stvarate? 

ZŽ: To je odlično pitanje. Jesam i to je bitno u početku nastanka dela. Kad sam bio znatno mlađi kako vidim da mi nešto ne ide? Tada sam pisao Enciklopediju naučne fantastike i u tom trenutnku postajem svestan da je supruga iza mene i usisava, jedan sin, dok su bili mali, pustio iz sve snage televizor, drugi našao kasetofon i pustio njega, zvoni zvonce, zvoni telefon, a ja se čudim što nemam usredsređenost da pišem. Danas mi je bitno to da bude izvestan mir oko mene. Naročito da isključim akustičke senzacije, čak ni muziku ne slušam. Bitno mi je sve dok ne uhvatim zalet da mi je svest ispražnjena od svega drugog i da imam ekran pred sobom i da pišem tekst. Kad krenem da pišem, kad sam već potpuno u materiji, onda može da bude i zvukova. To koristi moja kuca Zoe, koja počinje da me prekida raznim željama. Ali to me više ne prekida. Onda kao da sam pritisnuo pauzu u gledanju filma, pa sam izašao napolje. Onog časa kada nastavim da pišem ništa ne nestaje iz moje glave. To je sve tu, ja mogu da naprvim pauzu, a da onda nastavim da pišem.

Ima jedan fenomen, gotovo kod svih pisaca sa kojima sam razgovarao, ili čitao tekstove o tome, ako bi se napravila havarija pa se obriše tekst nikada ne može da se ponovi istovetno kako je bilo. To se meni desilo da obrišem dve strane, a to je moj celodnevni učinak, kada mi dobro ide. Ja sam ih rekonstruisao što sam bolje umeo, tu je poenta, nikada neće biti kao one prvi put napisane. Kažu da ovi građani koji su u vrhu pisanja mogu da ponove istovetno. Mocart je na primer imao tu mogućnost ako čuje neku kompoziciju može da je istovetno ponovi. To nemam, ali mogu približno da je napišem. 

DR: Otkrili ste nam da tokom dana nastanu dvije strane, da li nakon završetka romana ili poglavlja radite ispravke, korekcije, revizije? 

ZŽ: Ne. Gotovo da ništa ne menjam, sem ako je negde promakla slovna greška i toga vrlo malo ima. Zato ga ima tako malo, to je gotov tekst. To je isto teško. Imate pisce, oni su u velikoj većini, koji previše rade reviziju. To se onda otegne. Ja tako sporo pišem, da pišem više strana, verovatno bi bilo potrebe za tim. 

DR: Murakami je napisao o tome da više puta revidira romane koji su od više stotina strana. 

ZŽ: To zavisi od pisca do pisca. Znatno je više takvih. Danas Murakami, nekada je tako radio Tolstoj, vek i nešto ranije. Ovo što danas čitamo kao Anu Karenjinu, to je peta verzija. Doduše on nije sam prepisivao, već je njemu to radila žena Sofija Andrejevna. Dostojevski je takođe ispravljao, ali dosta manje od Tolstoja, koji je bio grof pa je mogao sebi to da priušti. Dostojevski kada je pisao i imao vremena tempom koji mu odgovara to je uglavnom prolazilo bez revizije.

 

DR: Postoji li profesore neki određeni način pripreme? Znamo da se sportisti pripremaju, likovni umjetnici, Vi se pripremate čitanjem ili šta radite? 

ZŽ: Čuo sam anegdotu kako sportisti idu na visinske pripreme, pisci idu na vinske pripreme. E sad, kako ja u životu nisam kap vina popio, meni to nije potrebno. Naime, pripreme ne, ali moja najkvalitetnija priprema za pisanje jeste da se dobro ispavam pre nego što počnem da pišem. Ako nisam dobro ispavan to će biti vrlo traljav posao i mučiću se. Ima jedno pravilo kome naučim moje studente da u prozi, kao i u ljubavi, ništa nema na silu. Ako vidite da ne ide nemojte to da radite, osim ako se nad vas ne nadnosi neki rok, onda morate, ali od pisanja na silu, kao od ljubavi na silu ništa neće biti. 

DR: Pitam jer se u pozadini na policama vide knjige Van Gog, Pikaso, Dali, pominjete film, muziku, čak je i jedna Vaša knjiga o tome, Sedam dodira muzike. Da li je čitanje Vaša priprema? Jer kažu da pisci treba da se pripreme ako pišu o na primjer biljkama, da istražuju o tome, ako Vi pišete o umjetnicima da znate o tome. 

ZŽ: Nikada nisam istraživao, a pritom sam neprekidno istraživao. Dakle nisam ništa istraživao za neko posebno delo, nego sam se oslanjao na ono što je, biću veoma ohol i reći, moja erudicija, moja načitanost. Na ono što radim neprekidno - čitam, i čitam, i ne samo književnost. To se sve slaže u tom nesvesnom i u tom smislu to jesu pripreme, ali ne pripreme, sportskim jezikom govoreći, za neko posebno takmičenje, nego prosto opšte pripreme. A to je da ja čitam iz želje da čitam, iz potrebe da čitam, da bih čitajući obogaćivao svoju ličnost, a onda što to sve koristi pri pisanju to je jednostavno dodatni bonus. 

DR: Kako se nastavi taj Vaš dan, ako pišete nekoliko sati u toku dana, šta onda nastavljate da radite, da li imate slobodno vrijeme? 

ZŽ: Nastojim da što više čitam. Sad mi ipak najviše prija da budem sam, da sedim kod kuće. Ranije sam se kao student načitao po autobusima i raznim mestima gde se gubi vreme. Vreme je naš najdragoceniji resurs, to ljudi kasno uvide. Koristio sam taj prazni hod, gde prosto moram da gubim vreme, dok putujem između dve tačke. Danas se ne prevozim toliko, ali nastojim i dalje da čitam veoma mnogo i to je ono što me drži u velikoj formi. I ako budu odnekoud došli izazovi, da izneverim ono što je junak mog imena u romanu Bela soba rekao na jednom mestu, da je ta Bela soba poslednji roman pisca Zorana Živkovića, dakle, ako budem ja izneverio to što je on obećao, onda će iza toga stajati ono što sam pročitao i ono što je opet u tom delu moje glave. To nesvesno, gde se obrazuju moji prozni tekstovi, odakle će mi stići jednog dana signal da je vreme da napustim sve drugo, biću priveden kompjuteru da opet napišem tu prvu rečenicu, neku zagonetnu, tajanstvenu, koja prosto mami da se nastavi čitanje, i posle koje će sve da teče onim redom kako će to čitalac čitati. 

DR: Osim čitanja, otkrili smo ne konzumirate alkohol, da li imate neku drugu rutinu, šetnju? 

ZŽ: Zanima me sport, i tu uglavnom gubim živce i vreme. Evo sada mi sledi Svetsko prvenstvo u fudbalu. Gledaću po tri utakmice dnevno. Znam da to nije najpametnije što mogu da uradim, ali to je prosto tako. Jer ja nisam samo pisac, već prosto građanin koji ima svoje van umetničke strasti, tako da ću da gledam i da snimam. Ja imam snimljeno sva evropska i svetska prvenstva koja su odigrana u ovom veku. To ne znam šta će mi, ali sakupljač u meni to radi. 

DR: Otkrili smo nešto manje poznato široj javnosti. 

ZŽ: Ima tu tajni koje ne mogu da otkrijem, ali ovu mogu.

 

DR: Mene su zanimale te tajne. Jer se često oko umjetnika, stvaralaca, napravi fama da su specifični, da su predodređeni za neka djela, da su različiti na neki način, da su dislocirani iz društva, zbog toga pitam. 

ZŽ: Ne, ja sam sasvim običan građanin. Kad uđem u autobus u gradskom prevozu ni na koji način ne privučem ničiju pažnju. Jedino što su odskoro počeli ljubazni ljudi da mi ustupe mesto, ali jedan drugi deo u meni kaže zar si toliko mator da treba da sedneš. Ni na koji način ne štrčim. Nisam ono što amerikanci zovu selebriti, daleko od toga. Dakle, ako ne znate da pišem, onda me ne prepoznate kao neku javnu ličnost. Nemojte zaboraviti da samo tri odsto ljudi u Srbiji, pa i u svetu, čita. Tako da su izgledi da će me neko prepoznati tri odsto, čak i manje, ako čita ovo što ja pišem. Da sam neka sportska ili turbo folk zezda, to bi bilo drugo. Ovako sam zaklonjen tom ružnom nacionalnom osobinom da nacija ne čita. Da se bavim nekom drugom popularnijom disciplinom, tu bi imao problema da budem prepoznat. Ovako uživam u divnoj anonimnosti i ništa mi ne fali. 

DR: Dok se ne uprazni mjesto za Nobelovu nagradu, gdje će Vas možda prepoznati. Možete nam kazati šta ste Vi čitali, a posebno Vam je značajno, kao preporuka za mlade. Kao i šta je to što trenutno čitate? 

ZŽ: Mladim piscima od srca savetujem, iako znam da to ište i vreme i napor, ali je beskrajno prijatno, i sjajno i vrhunski, da pročitaju devet tomova priča Antona Pavloviča Čehova. Nema boljeg kursa kreativnog pisanja od čitanja Čehovljevih priča. To je prosto daleko najbolji kurs koji se može zamisliti.

Ja trenutno imam paralelni slalom. Čitam iz nešto 19. veka i savremeno. Ovo prvo su pisma, prepiske Dostojevskog, objavljeno u tri toma po 500 strana. To čitam sa velikim zadovoljstvom. To je apsolutni doživljaj, gdje vam se otvara Fjodor Mihailovič na najbolji mogući način. A ono iz najsavremenije literature, našeg vremena, što čitam to je jedan od najboljih, ako ne i najbolji portugalski pisac posle Saramaga, Alfonso Kruz. On je nešto mlađi od mene i imao sam zadovoljstvo da se prvi put susretnem sa njim u Nikšiću na sajmu knjiga krajem septembra, gde smo bili gosti. Iako sam se ranije čuo sa njim i bili smo u prepisci, mimoišli smo se u Beogradu i u Lisabonu, ali nas je sudbina dovela na isto mesto, u isto vreme u Nikšić. Beskrajno sjajan čovek. Ovde je Čigoja objavila njegove četiri knjige odjednom, a Geopoetika ga je uvela pre više godina sa sjajnim romanom Kokoškina lutka. Pa ga preporučujem. To je svetska književnost na svom vrhuncu. 

DR: Kada govorimo o djelima fantastike, da li tu može nešto da se izdvoji? 

ZŽ: Evo iznenadiću Vas potpuno. Predlažem da se tu uzme i da se pročitaju priče velike, velike, Olge Tokačuk, dobitnice Nobelove nagrade, čija je polovina priča čista naučna fantastika. O tome se ne zna mnogo. O tome se ne pominje. Valjda su ovi koji to prepoznaju, ali drže do mejnstrim književnosti, u neprilici da kažu evo i nobelovka piše naučnu fantastiku. Pošto je Olga Tokačuk počela to da piše to se mora ozbiljno shvatiti, pa mi je drago što najzad ozbijno shvataju. Ono što sam proveo ceo život uveravajući da mogu da imaju kakve hoće predrasude o naučnoj fantastici, ali nikako ne mogu da kažu da su dela jednog Stanislava Lema ili Ursule Legvin, trivijalna književnost. Baš naprotiv, to je vrh svetske književnosti. Tako da preporučujem priče Olge Tokačuk, što je vrhunska naučna fantastika. 

DR: Često ste pominjali još jednog nobelovca, Kazua Išigura. 

ZŽ: Kazuo Išiguro takođe, on ima naročito u ovim novijim delima prosto teme koje su naučna fantastika. Mada mi živimo u vremenu koje je već postalo samo naučna fantastika. Evo ova okolnost da smo mi sada na nečemu što se zove ZOOM i da ne moramo da budemo u istoj prostriji da bismo snimili razgovor i da je ovo svakome dostupno, to je na kraju 20. veka bilo čista naučna fantastika, Nikome nije bilo palo na pamet da će ovo biti moguće. Dakle, mi živimo u naučnoj fantastici, tako da je sad sve teže i teže iznenaditi naše savremenike nečim što bi bila ona naučna fantastika koja je iznenađivala i očaravala čitatelje u vreme kad sam ja bio mlad. 

DR: Nekada je trebalo fizički otići do sagovornika, išli ste do Poljske da snimite intervju. 

ZŽ: Išao sam da snimim intervju sa Stanislavom Lemom i da ga vidim. Drago mi je što sam imao prilike da ga vidim i da provedem jedan dan sa njim. A evo danas to nije potrebno, ali ništa manje zanimljivo, ništa manje prisno. Tako da mi ovaj razgovor veoma prija i vrlo sam počastvovan što sam bio gost u seriji emisija koju hvalim i preporučujem. Nadam se da će ovo biti zabavno i poučno onima koji budu gledali i slušali.

DR: Iskreno se nadam da ćemo uspjeti da zaiteresujemo što veći broj slušalaca da se pridruže pokretu čitalaca, a ako uspijemo da dobijemo i nove pisce, što nam je jedna od misija ovog projekta i svega što radimo u proteklom periodu, bićemo posebno zadovoljni. 

ZŽ: Imate moju punu podršku i znate kad god se laćate ovakvih hvale vrednih projekata ja sam uvek na Vašoj strani. 

 

Reprizu emisije možete poslušati na programu Radija Bijelo Polje, večeras od 20:15h. 

 

AUDIO SNIMAK EMISIJE

  

Autor: dr Dragić Rabrenović 

Foto: zoom print screen 

Audio i video obrada: Sanida Kajević