twitter

Gordan Čampar: Ja pišem kad mi je teško, da izrazim svoj bijes, svoj bunt (video)

Poezija je najudobnije mjesto riječima da pojasne stanje čovjeka, njegove osjećaje u datom trenutku. Poezija je kao religija. Ti si čovjek koji pripada tome. U poeziji saopštavam moj bijes, moj način, kaže za Radio Bijelo Polje Bjelopoljac, koji živi i stvara u Podgorici, Gordan Čampar.

Književnik, novinar, urednik, izdavač, u emisiji Miris lišča orahova, govori o poeziji, pjesmama i pričama, koje stvara na različitim mjestima, životnom putovanju od rodnog Zatona do Sarajeva i nazad, časopisu Intervju, koji je nedavno pokrenuo i knjigama koje će se pojaviti početkom naredne godine.

''Kada čovjek napiše pjesmu on odahne. Ja pišem kad mi je teško'', kaže ovaj stvaralac u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem i dodaje da svako pero umočeno u tugu daje dobar sadržaj pjesmi koja se mnogo pamti.

''Ljubav je trenutno stanje i obično se u svim pjesmama tužno završi, sa druge strane zavičaj je poseno stavaralaštvo'', napominje Čampar i ističe kako mu sjećanje na Lim, Zaton, Bijelo Polje nikada nije izblijeđelo, ni dok je živio u Sartajevo za koji kaže da je jedna posebna priča.

 

Izuzetno turbulentna godina je na izmaku. Sa svjetskom epidemijim, gubicima ljudskih života. Da li možemo i za ovakvu godinu kazati da takva vremena inspirišu stvaraoce i da se nešto dobro može izvući iz svega toga? 

- Jedina dobra strana pandemije je što su ljudi poput nas imali vremena da neke svoje misli zapišu, neke svoje tekstove ponovo pročitaju i formiraju ih u neko djelo. A što se tiče da li je bio izazov pisati u ovom vremenu - bilo je teško. Ovdje je igra zamišljenih protivnika. Ne znamo sa čime se borimo. A poezija je najudobnije mjesto riječima da pojasne stanje čovjeka. Njegove osjećaje u datom trenutku. Poezija je kao religija. Ti si čovjek koji pripadaš tome i svaki bunt se iskaže kroz ljubav i praviš u svom obliku. Ljubav je najsrećniji događ u svemu. Najbolje je pomenuti ženu koju čovjek voli. Njoj je najbolje. Ona čitav vijek živi u tim pjesmama. Ne može da umre. On umre. Nažalost veliki broj pjesnika je rano umro, a onda su se tek počeli čitati njihovi stihovi. Tako da mi koji smo duže živjeli ne možemo napraviti neku pjesničku karijeru. Ali naš bunt, prilika i način da kažemo o svemu tome, o društvenoj nepravdi, prilici i neprilici, to je način izražaja, to je naš sadržaj.

 

Poznati ste kao novinar, kolumnista, autor zbirki pjesama i priča. Ipak kroz ovaj serijal želimo da otkrijemo ono iskonsko u stvaraocu. Šta to natjera čovjeka da se osmjeli i napiše pjesmu, priču. Šta je to što vas je pokrenulo na stvaralaštvo, šta je u vašoj ruci? 

- Svako pero umočeno u tugu daje dobar sadržaj pjesmi koja se mnogo pamti. Ljubav je trenutno stanje i obično se u svim pjesmama tužno završi. Sa druge strane zavičaj je posebno stavaralaštvo koje u svakom pjesniku čuči. Ta vizija kako objasniti svom zavičaju koliko ga voliš. Jednom sam u društvu napisao pjesmu o Zatonu u kome sam rođen: Oprosti sinovima svojim / što su zbog neke priče bez kraja i neke ljubavi bez mjere / zaboravili da uz miris šljiva i šapat Lima / dočekuju svitanja tvoje / moj Zatone / u ime svih onih koji su te mnogo voljeli / ali nijesu imali vremena ni za sebe.

 

Da li je taj Lim zažuborio pod prozorom dok ste živjeli u Sarajevu, gradu kome ste posvetili dio svog života? 

- Sjećanje na Lim, Zaton, Bijelo Polje, nikada nije izblijeđelo. Ipak, Sarajevo je jedna posebna priča. To je bio grad gdje se nije mogla naći vaga koja će izmjeriti taj šmek gradski, tu dušu, tu spoznaju da si drag i dobrodošao. To nigdje nijesam mogao da doživim, a prošao sam više od pola Evrope. Ali Sarajevo je bilo nešto posebno. U tom gradu je i mali čovjek imao pravo na svoj život, na priču, na doživljaje. U posljednje vrijeme sam napisao feljton - Sjećanje na šeher Sarajevo prije grmljavine. Grmljavinom zovem taj prokleti rat, koji je narušio sve to. Po mojim saznanjima Sarajevo nije isto, ali ga se takvog sjećam. Te vizije, tog doborčinstva i dobrodušnosti velikog broja ljudi koje sam imao čast upoznati. Sjećam se za jednim stolom jedne prilike je sjedio Mersad Berber, umjetnička gromada, Ivica Osim, fudbaler i trener, veliki i dobri Bjelopoljac Fuko Muzurović i tako redom. Imao sam čast da budem često sa Duškom Trifunovićem. Bili su tu Mladan Vojičić Tifa, Goran Bregović, ljudi koju su obilježavali to vrijeme. Bilo je divno, ali vidim i sada da se Sarajevo budi da bude ono što jeste.

 

U knjizi Pregršt suza i dva pisma ste dodirnuli tu temu. 

- To je kolaž pisma koje nikada nije poslato. Čučalo je u kovertama i odustao sam od toga da ih pošaljem i samom sebi. Tu je u desetak kratkih pisama stalo moje putašestvije od Zatona do Sarajeva i nazad. A pjesme koje su tu moj bunt, moj bjes i moje pravde, kao i velikog broja ljudi koje sam poznavao i dozvoljavao sam sebi da napišem u njihovo ime. Većina tih pjesama je nastajala u nekim neobičnim trenucima. Nedavno mi je čovjek poslao poštom salvetu na kojoj sam napisao jednu pjesmu i obradovao me da sam bio opčinjen time. Pjesmu koju sam pisao jedne noći u kafani za stoljnjakom kariranim, u čudnom ambijentu. Bio sam i zaboravio na taj osjećaj. Jer ne može da se ponovi misao – to je jedan treutak, zaključak i to je to. Potpisano tim vremenom, tim pečatom i tim minutom.

 

Kome su bila namijenjena ta neposlata pisama? 

- Mojim roditeljima, isključlivo njima. Ja nijesam imao vremena ni za sebe, a ne za njih u tom periodu da im se redovno javljam. Vrijeme kada nije bilo ove tehnologije da možemo biti dostupi svakog trenutka. Tada su pisma putovala danima i vraćala se danima. Moja su puitovala dugo vremena i nijesu došla, ali su se našla u knjizi za koju je veliki umjetnik Pero Nikčević napravio ilustracije tako da svaka nosi neku poruku.

 

Posebno je zanimljivo što vas osim kao novinara i pjesnika, možemo predstaviti i kao boema jer su za stolom boemskim nastajali mnogi stihovi. Poput mnogih pjesnika koji su tako zabilježili svoje misli. Upravo u pogovoru Vašoj knjizi, Nikčević kaže da za vašu poeziju ''misli britkih poput Vita''. Koliko je Vito Nikolić, sa kojim ste sjedjeli za tim boemskim stolom, imao uticaja na vaše stvaralaštvo? 

- Ko god je uzeo pero da napiše dva slova sanjao je da bude Vito Nikolić. U tom pogovoru me Nikčević upoređuje sa njim, što mi je dovoljno za moje stvaralaštvo. Iako imam dosta nagrada i diploma i time se ne hvalim, ja hoću da se čitam, da saopštavam moj bijes, moj način. Ali Nikolić je pjesnik koji sa najmanjim mogućim brojem riječi govori puno, ne rasplinjava se, ne pravi strategije, bljuje ono što mu je u tom trenutku u mislima. Ja sam emotivno vezan za njega i zbog toga što njegov opus stvaralaštva nije doživio kako je on trebao da dobije i kako je zaslužio. Mala ulica nije dovoljna da mu se zahvalimo. Podsjetiću da je u četiri stiha napisao nešto za šta ljudima traba roman, kada se u noći na stanici sprijateljio sa djevojkom i onda zaspao. Ujutru je napisao četiri stiha – ''dobro jutro, jutro sneno, dobro jutro nebo plavo, hvala ti za ležaj travo, hvala ti za ljubav ženo'' – sve je rekao, ne treba prevod. Ponukan time i ja sam počeo da se bavim kratkom književom formom pa sam napravio nešto slično, ali ne tako dobro, jer to ne može niko da ponovi – Nije kraja kraju kad lasta odleti, već je kraju kraja kada se ne vrati.

 

Ipak se laste vraćaju u zavičaj sa ovom poezijom kako mi se čini. Ali nije u pitanju samo poezija, imate i kratke priče izuzetno zapažene u cijelom regionu? 

- Na to sam posebno ponosan. Moje priče poput Leleka, Zavežljaja, Slike samo hoću da vam skinem tugu, bile su u nekih 27 sedmica na pojednim portalima najčitanije u regionu. To su, u stvari, priče gdje se mnogi ljudi mogu prepoznati iako ja fikcijom dajem literatni sadržaj, ali sve su priče zbilja, samo je dorađeno da bude dopadljivo. Zasnovane su na stvarnim događajima.

 

Posebno treba pomenuti i Vaš rad kroz koji prepoznajete i potrebu građana za kulturom i taj humani gest da se pokrene časopis Zaton, te da se pojavi i treći broj časopisa Intervju, u izdanju NVO Odgovor. Čini se da posvećujete pažnju stvarima koje oplemenjuju, možda ne toliko isplativim? 

- Ni Sizifa ne bi pominjali da je radio isplativ posao. U Zatonu ima jedna grupa mladih ljudi koja me razumije, koja hoće da posluša dobru ideju. Tako smo napravili novine Zaton, da bi bilo svjedočenje o mnogim stvarima koje se dešavaju. O ljudima koji su otišli u bijeli svijet. O ljudima koji se vraćaju. O stvarima koje su vrijedne. Da se ne bi zaboravilo napravili smo te novine i uskoro će se pojaviti i drugi broj.

Priču o novinarstvu nastavljamo sa časopisom Intervju. Meni je intervju najbolja forma i tražio sam veliki broj dobrih sagovornika, ljudi koji imaju šta da kažu, iz cijelog regiona. Počevši od prvog broja gdje su umjetnici poput Branke Grubić, iz Šibenika, slikarke naivca, prepoznate na svjetskom nivou, zatim našeg Tiha Vujevića, za koga bi trebala cijela jedna emisija, pa do naših sugrađana Katarine Zlajić, iz Zatona, koja pravi nakit. U drugom broju su Aleksandar Boričić, predsjednik Evropske odbojkaške konfederacije, zatim Olivera Tičević, prekrasno dijete iz našeg grada koje oduševljava cijeli svijet svojim nastupima, onda Nino Tomić i grupa Mikrokozma, kao i Milutin Obradović veliki umjetnik. Zadovoljstvo mi je što te ljude lično poznajem i upoznajem. Na primjer Mariniu Arsenijević, djevojka iz Pančeva,0 koja već sedam osam godina svira kada je moltveni doručak kod predsjednika Amerike.

 

Šta je ideja časopisa Intervju? 

- Da se čuvši sruge dozovemo pameti. Na svakom kraju intervjua postoji poruka od ljudi koje smo pitali šta misle i šta bi trebali da uradimo. Da saznamo gdje smo i na koji način možemo da živimo, a da ne naudimo drugome, da to bude naš izbor, ali bezgrešan prema drugom biću, prema dugoj vjeri, prema drugom načinu života.

 

Koji su to odgovori za kojim tragate?

- Samo iskreni. Bez kurtoazije. I imamo jedan jedini zahtjev, a to je da ne pominju politiku, ne želimo da ga trujemo time. Umjetnost, kultura, sport, vrijedni ljudi, sudbine ljudi koji nijesu javne ličnosti. A materijalni osnov je na kraju svega toga. Već se okupljaju ljudi oko svega toga koji bi htjeli da bude od pomoći, da se to uradi kako valja.

 

Da li je teže stvarati prozu i poeziju ili biti u novinarskoj profesiji? Da li se to dvoje razdvaja ili se prožima?

- Mora imati granica. U novinarskoj profesiji je bitna granica i objektivnost. Ja u mojoj pjesmi ne moram da budem objektivan, mogu da lajem na zvijezde i da mi niko ne zamjeri, čak da nađe neko sadržaj. Ali u ozbiljnom časopisu ili emisiji, moraš govoriti onako kako kodni sistem očekuje od tebe. Ne možeš pisati neistinu. Sve je literarni izražaj, ali u dvije jako različite forme.

 

Kad pišete poeziju i prozu i sami naslovi knjiga su poetski, poput knjiga Sa koljena i Na koljeno. 

- One su vezane. Tto su zapisi iz naših krajeva gdje će se veliki broj Bjelopoljaca prepoznati. Nijesmo pominjali imena zbog eventualnih nepogoda. Zapisali smo priče da ne bi pričali đed unuku, ili otac sinu. Ja sam to preveo u dvije knjige sa oko stotinak priča i doživljaja prijatelja, kumova, rođaka, svojih ličnih, koji će ostati sačuvani od zaborava.

 

Međutim, iako su se nedavno pojavile ove knjige, već su u pripremi dvije nove zbirke, opet interesantnih naslova. 

- U pripremi je zbirka poezije pod naslovom Eto. Koliko sam postigao tim nazivom nemam potrebu da objasnim ni jednom Bjelopoljcu šta to znači – to eto. To je kraj na svim pričama. To je verifikum onoga što mi potrošimo vrijeme i na kraju kažemo eto. Znači tu sam htio da saopštim sebe, moje prijatelje, našu zebnju, na jedan kratak, formuslisan način i u toku janura će se već pojaviti.

Druga knjiga je zbirka kratkih priča pod naslovom Mjesec u maslačku. Tu je priča sakrivena iza tog maslačka koga smo kao mali duvali i pomišljali neku želju, ali sam iza tog maslačka postavio Mjesec.

 

Nije to slučajno, jer se šalju neke vibracije iz vasione. Naša Danica Perić Vojvodić je imala knjigu pod nazivom Mjesec boravi nad Obrovom. Da li je ovaj Mjesec vezan za Obrov i Bijelo Polje? 

- On je malo genaralnije apostrofiran, jer on nekim jutrom ranim odlazi. Mi boemi i pjesnici čekamo da mrke da bi napisali. A kad on odlazi mi se opraštamo svakog jutra. Zbog toga je on sletio kod tih mojih želja. Kod pjesnika nema nebeske figure ili krajolika da ne može biti izazov. To je kao osigurač kod bombe, ako ga izvadiš to krene iz tebe.

U svemu tome je najveći prtovnik poezije hiperprodukcija, jer veliki broj ljudi počinje da piše i objavljuje djela bez recenzije, bez lekture, što nije dobo. Iako pobuđujem veliki broj ljudi da stavraju i pišu, smatram da treba poštovati neke norme. Iako to nije protokol, mora biti uobličeno u formu koja vrijedi. Smatram da ako bar desetoro djece pobudimo da čita i jedno o njih da napiše pjesmu, mi smo uspjeli.

 

Kada govorite o djeci imladima treba pomenuti da ste ovih dana donirali više stotina knjiga školi u Zatonu, ali tu je i projekat Festival kratke priče koji ste pokrenuli.

- To je naša misija. Sa prijateljima iz Zatona smo napravili festival u kratkoj formi – priča, poezija i aforizmi, a naredne godine ćemo dodati i kategoriju za djecu. Skupili smo oko 400 prijava i uskoro dolaze rezultati i biće onlajn promocija. Žiri i selektorska komisija, koje čine relevantne ličnosti, će dati presjek i nagardićemo ljude i već 21. maja očekujemo i drugo izdanje festivala. Jer preostaje da se nadamo boljim vremenima.

 

Mislite li da u narednom periodu možemo očekivati promjene na bolje? 

- Očekujem. Mada to pjesnicima nije svojstveno. Mi uvijek ofarbamo malo u crno. Skretanje pažnje javnosti na naše misli jest pobuđivanje da ljudi budu bolji. Ni ovo se slučajno ne dešava. Sve su posljedice jednog kvazi momenta, ali se nadam da će shvatiti da je život samo jedan, da nemaš pravo uticati na tuđi život, da moraš poštovati vrijednosti koje održavaju sve to između ljudi. Mislim da je ovo vrijeme, ako ništa, naučilo ljude da život vrednuju drugačije.

 

Da li vam je žao što ste izabrali poeziju, ili štto je ona izabrala Vas? 

- Nije. To je tolika slast, da čovjek kada napiše pjesmu on odahne. Da ljudi znaju koliko pjesma napisana, bilo gdje, ili u bilo kojim uslovima znači organizmu čovjeku, oni bi pisali svaki dan. Ja pišem kad mi je teško. Ja ne umijem da pjevam uz pjesmu. Napišem tih par riječi i jednostvano sve ode od mene. Moja je preporuka da ljudi pišu, i opako i naopako, neka traže pomoć i mentora, i pozivam sve ljude da pokušaju sa stihom da kažu ono što mogu.

 

Serijal se realizuje u saradnji Radija Bijelo Polje i JU Ratkovićeve večeri poezije                                                                                   

                                                                                                                                       

                                                                              

AUDIO SNIMAK EMISIJE                                                                                                                                                              

                                                                                                                                                                              

 

Autor emisije: Dragić Rabrenović                                                           

Tekst objavila: Sanida Kajević