Rajko Bošković pjesnik, zdravičar, guslar, amaterski glumac (video)
Iako u 80-toj godini života bjelopoljski pjesnik, zdravičar, guslar, amaterski glumac.
Rajko Bošković i dalje stvara i priprema novu knjigu o zavičaju. Kako je u emisiji Miris lišća orahova istakao kroz poeziju nastoji da opomene čovječanstvo, a kroz zdrvice i gusle očuva običaje i tradiciju.
''Osjećam da je potrebno sačuvati od zaborava i zapisati kako se nekada na ovim prostorima živjelo i družilo, a posebno u svim prilikama ističem kako je Bijelo Polje grad u kome žive ljudi dobre volje'' ističe svestrani stvaralac koji je nastupao širom bivše Jugoslavije, ali i u inostranstvu.
Bošković je u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem za Radio Bijelo Polje istakao da je još 1972. godine postao član Saveza pisaca amatera Jugoslavije, kao i da mu je udruženje zenit iz Podgorice nedavno uručilo dva priznanja za stvaralaštvo.
Kao svestranom umjetniku, pjesniku, zdravičaru, guslaru, u čijem je u usmenom predanju i knjigama sačuvana kulturna baština, u Podgorici je prošlog mjeseca udruženje umjetnika i pjesnika Zenit organizovalo promociju Vašeg stvaralaštva. Kako ste se predstavili publici?
- U sklopu ''Večeri Aleksandra Lesa Ivanovića'' je održano književno veče na kome su govorile naše kolege pisci. Predstavljene su zbirke poezije i knjige zdravica, kao i brojne pjesme koje su objavljivane u časopisima, zbornicima i antologijama u Crnoj Gori i regionu u proteklom periodu. A ono što sam mogao da kažem i tada i Vašim slušaocima jeste da sam taj dar imao još u djetinjstvu. Možda, kako neki tvrde, sam taj dar ponio na rođenju, ali su tome doprinijele i životne prilike, uvjeren sam.
Član sam Saveza pisaca amatera Jugoslavije od 1972. godine i zastupljen u zajedničkoj knjizi Ruže i Božuri, u evo ovih dana sam učesnik sa dvije pjesme u zborniku poezije Vaso Pelagić u Banja Luci, za koje sam dobio zahvalnicu, ali i mnogim gradovima u regionu. Pored dosadašnje tri knjige zdravica, dvije poezije, u pripremi je i proza o mom kraju. Za dalje ćemo da vidimo šta će biti – godine čine svoje, ide osamdeseta i nešto mora da smeta.
Godine idu, ali Vas drži poezija i rime?
- Misli i rime dalje idu, ali sve manje, kako koje zime.
Nedavno Vam je objavljena pjesma upravo na temu trenutne situacije sa Korona virusom. Koje je Vaše viđenje ove situacije?
- Moje viđenje je da je planeta ugrožena od ogromnih količina uranijuma koje su prosute na brojne zemlje širom svijeta, pa i kod nas. Sve čovjek radi protiv sebe. Evo
jutros gledam Lješnicu, grešnicu, šta čovjek radi. Da je ova rijeka u nekoj zemlji Afrike bila bi svetica. Uništavaju se šume i vode, prema tome pomozi Bože.
Primjećujemo da u vašoj poeziji postoje brige i opomene o društvenim problemima, posebno kada je u pitanju ekologija i očuvanje životne sredine. Među njima je i pjesam Vri planeta, koja govori o ugroženosti planete, objavljena u zborniku Umjetnost bez granica.
- Više od šest milijardi stanovnika je na planeti. Planeta jeste ugrožena. Velika je nestašica vode. U nekim djelovima svijeta se avionima voda doprema stanovništvu, a mi je uništavamo. Uništavamo šumu. Šteta je posjeći jedno drvo. Na primjer u Kanadi se drvo čuva, a ta zemlja ima za hiljadu godina šume za cijeli svijet. Postoji jedna kineska poslovica koja opominje ''Ovo nije moja zemlja, nemam pravo da je uništavam, ovo je zemlja mojih potomaka''.
Mislite li da je i to zadatak i uloga poezije, da na neki način osvjesti građane?
- Mislim. Kao što sam i rekao u pjesmi Korona. Amazonija, pluća planete, gdje je prije dvije godine čovjek uništio desetine hiljade kilometara. Kao što i mi ljeti od samih sebe branimo i gasimo avionima požar. Kiseonika nema ako se šume unište. Treba da se dozovemo.
Ja sam još '91-2 pisao pjesmu o toj tematici, kada su bile zagađene rijeke, pa čak i prostor oko institucija u gradu. Danas vidimo da je slična situacija sa Lješnicom. Možda nas dovede vrijeme i civilizovaniji svijet da stanemo na kraj tome.
Ekološke teme su dio vašeg opusa, ali se pojavljuju i teme o običajima i kuluri, ljubavna poezija. Bavili ste se različitom tematikom u višedecenijskom stvaralaštvu. Kako nastaje ta pjesma koju ispoljite?
- Ne znam to da objasnim. Nešto tajno leži u meni da ni ja ne mogu razumjeti. Većina nastaje spontano, a nešto je koji minut prije skontano. U pitanju je najvjerovatnije ta ljudska bit, sastajanje, život, zavičaj.
Upravo pripremam knjigu o mom mjestu Žari, odakle potičem. Da opišem taj zavičaj i kakav je život bio. Ono što nas sve izgrađuje i inspiriše. Tada su se ljudi družili, okupljali, igrale se igre, pjevala se pjesma, popije se rakija, orala se brda. Sada su i volovi i konji počinuli, sada nema toga. Mi danas i ne vidimo koliko smo bogati.
Za Vas je prepoznatljivo da ste u raznim prilikama nastupali kao zdravičar. Što je jedan dar koji polako izumire u našim običajima. Bez obzira da li je u pitanju radost ili žalost Vi održite poučan govor, bilo da je pred više hiljada ili manji skup.
- Bilo je toga raznim povodima. Sjećam se jednom prilikom kada sam se 2010. godine obratio na obilježavanju jubileja stvaralaštva Matije Bećkovića, bila prepuna sala. I tom prilikom i inače sam imao običaj da istaknem - Dobro došli u Bijelo Polje, đe žive ljudi dobre volje. Ja ovdje imam velikih prijatelja, iako imam prijatelje i u drugim krajevima, ovdje je narod ljubazan, gostoljubiv.
Učestvovali ste i kao zdravičar i pjesnik sa KUD Tekstilac i u inostranstvu, a do sada ste objavili zbirke zdravica Vječna tajna, Sve ti pjevalo, a među njima je i Pruga socijalizma.
- To je zdravica objavljena u knjizi povodom dolaska Josipa Broza u Bijelo Polje. Kada je 1976. godine kroz Bijelo Polje Tito prolazio vozom tek izgrađenom prugom. Ja sam jedini to opjevao i ovaj tekst će se naći u novoj knjizi.
Još jedan segmnent Vašeg stvaralaštva je takođe iz našeg običaja i tradicije, a to je guslarstvo. Nastupali ste šiom Jugoslavije i u inostranstvu, objevljene su Vam četiri pjesme na dvije ploče. Kakav je za to potreban dar?
- Potrebna je neka volja. Nešto što se ne može objasniti. Nešto što je u genu. Ali sigurno na sve utiču i životne okolnosti. Jedan detalj iz djetinjstva je posebno ostavio traga. Kada mi je otac, još dok sam bio u osnovnoj školi, odveden na Goli otok gdje je bio dvije i po godine. Sve je to uticalo. Imao sam dar i volju za harmonikom, na vašarima sam svirao tamburu, ali što zbog nemogućnosti da priuštim harmoniku što zbog želje sam se usmjerio na gusle.
Ta umjetnička crta je postojala i kod oca i kod đeda koji su svirali uz gusle. Upravo u u mojoj pjesmi ''Geni'', se govori o tome – ''Šta se krije ispod prezimena / kolko gena iz čijih vena/ posijanih kroz razna vremena''. Tajna spava u genima. Mi i ne znamo čije sve gene nosimo. Unucima koji žive u Kanadi sam putujući kroz Moraču pokazivao odakle im je i od koga baba i prababa.
Nije bilo lako nakon Drugog svjetskog rata za porodice u Crnoj Gori, ali ste sve uspjeli da prebrodite i opstanete.
- Drago mi je što to uviđate. Posebno je bilo teško nakon što mi je supruga preminula prije više od 30 godina. Bila je od ugledne porodice Lekića i pravi životni saputnik. Ali sam prihvatio životne činjenice i rekao sebi idi dalje. Kasnije su mi i djeca pomagala i sada imam šestoro unučadi na koje sam ponoson.
Šta bi moglo da se objavi i promoviše u narednom periodu?
- imam spremnu po jednu knjigu zdravica i knjigu poezije i u pripremi je knjiga proze o rodnom kraju, što sam pomenuo. Želim da sačuvam od zaborava i taj zavičaj i moje plemenike i druga bratstva koja su doseljavala u te krajeve. Da napišem priču kako je kum Aljo, kome je moj đed šišao djecu, otišao u Tursku i ostavio nam imanja pod ododom u Žari. Kao i da ostane zapisano da se na tom području nalaze dvije crkvine, jedna pod kućom, a jedna pod burenom. Ko zna prije koliko hiljada godina su ljudi pravili bogomolje od bloka kamenog. U toj prozi ću da sačuvam te građevine i ta sjećanja na igre, običaje, ljude. Moj đed Špiro je svirao zbor na Skadru u vojsci kralja Nikole, a druga dva đeda su mi bili u ropstvu u Mađarskoj. Osjećam da sve to treba zapisati i sačuvati od zaborava.
Autor i voditelj: Dragić Rabrenović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tekst objavila: Sanida Kajević
