Musić: Književnost je potraga za onim što čovjeka čini čovjekom
’’Umjetnik je neko ko treba da utiče na svijet da bi bio bolji, da ukaže na to da čovjek treba da bude bolji’’, kaže književnik iz Bijelog Polja Kemal Musić i dodaje da je za njega pisanje neprestana potraga za identitetom, za onim što čovjeka čini čovjekom. On je u emisiji Miris lišća orahova koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje govorio o stvaralaštvu, romanima i zbirkama priča koje su do sada objavljene i knjizi koja će uskoro izaći iz štampe.
Iako dugogodišnji novinar i direktor JU Ratkovićeve večero poezije Musić, je u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem, istakao da mu je najdraže kada ga predstave kao pisca.
''Književnost treba da pronalazi životna rješenja, da ukaže na anomalije i potrebu da ljudi treba da budu bolji, da se pozabavimo suštinskim ljudskim vrijednostima koje su odavno zaboravljene'', uvjeren je autor proznih djela koja su prevedena na više stranih jezika i nagrađena priznanjima kod nas i u regionu.
Iako ste se tokom karijere bavili i novinarstvom i sada ste na mjestu direktora JU Ratkovićeve večeri poezije u razgovoru nastojimo da Vas predstavimo kao književnika.
- To mi je najdraže kada me tako predstave. Iako sam kao dječak želio da budem fudbaler, pa kasnije muzičar, prevladala je ljubav prema književnosti. Međutim, u Bijelom Polju je teško biti pisac. Najbolji crnogorski književnici, osim Njegoša rođeni su u limskoj dolini, a samo u Bijelom Polju imamo nekoliko pisaca koji su u samom vrhu jugoslovenske književnosti.
Počeo sam da pišem još u prvom razredu osnovne škole kada sam objavio prvu pjesmu za časopis Vjesnik, namjenjen osnovcima. U školskim radovima bilo je oslanjanje na pročitamo, pjesme i priče iz školske lektire. Kasnije se rodio pisac u meni koji promišlja, koji razmišlja o ovom svijetu, koji pokušava da nađe životna rješenja i kasnije identitetska pitanja. Za mene je pisanje neprestana potraga za čovjekom, onim što čovjeka čini čovjekom. Zbog toga u mojim pričama i romanima preovladavaju ta identitetska pitanja.
Do sada ste objavili tri romana Žig, Nešto nalik punom mjesecu i Nedokazive istine Lameka Ćisuma i četiri zbirke priča. Djela su Vam prevedena i na strane jezike i dobitnik ste nagrada za novinarstvo i reportažu, ali i za kratke priče. Šta je to što prevlada u čovjeku da se odluči za put prema književnosti?
- Svaki čovjek u sebi nosi stvaralački poriv. Makar u adoloscentskom dobu pokuša da zapiše emocije. Baš i ne umijem da objasnim zbog čega i kako je nastao taj stvaralački nagon. Radom i objavljenim knjigama sam postao pisac i nema nazad.
Pisanje je za mene između muke i zadovoljstva. Dok radimo na romanu mučimo se sa riječima, konstrukcijama, ali da bi na kraju ostalo zadovoljstvo, koje kada doživimo postaje vlasništvo čitalaca. Kritika i čitaoci postaju vlasnici i sud koji vas podstakne ili stavi u razmišljanje - da li treba nastaviti dalje i u kojem pravcu.
Mislim da svaki pisac treba da se drži zavičaja. Jer kako je Ćamil Sijarić rekao - pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Zavičaj je naša osnova koje treba da se pridržavamo.
Tu se nalazi i ono za čime ja tragam – za identitetom. Ne ne samo u smislu religije, nacije, već čovjeka, onog ljudskog. Mislim da književnost treba da funkcioniše tako da pronalazi životna rješenja.
Priče koje ste zapisali su životne. Sudbine, za kojima tragate i pokušavate da nam prikažete kroz patnju i bol koju likovi proživljavaju. Da li ima još nešto što pokušavate da nam ukažete kao stvaralac koji zapaža neku pojavu?
- Pripovjest se kreće između života i smrti. Ono što nam se dešava tokom života. Svako pokušava na najbolji način da prođe kroz život, a razne sudbine i događaji koji se dese, autoru ili junacima, treba da ukažu na to da čovjek treba da bude bolji. Živimo u vremenu kada ne prizajemo druge, već samo sami sebe. Mislim da treba da se pozabavimo suštinskim ljudskim vrijednostima koje su poodavo zaboravljene. Moji likovi ukazuju na to ljudsko - potragu za onim što čovjeka čini čovjekom.
Mislite li da umjetnost može da mijenja svijet i da li priče i životne pripovjesti mogu da utiču na to?
- Književnost ima ulogu da ukaže na anomalije, ali da li može da mijenja je pitanje. Možda samo najveće zaljubljenike u čitanje. Pri čemu, u vremenu kada imamo more knjiga, treba birati lektiru. Smatram da kroz umjetnost, ne samo kroz književnost, umjetnik je neko ko treba da utiče na svijet da bi bio bolji.
Da li se u kratkoj formi romana i priča kojom se bavite može pronaći pečat nekih književnika koje bi posebno istakli?
- Svakako. Jednom je Sijarić rekao da svi pišemo istu priču, ali svako na svoj način. Uticaj velikih pisaca koji su rođeni u Bijelom Polju, poput Ratkovića, Sijarića i Bulatovića je veliki, ne samo na mene, već i na one autore koji nijesu iz našeg grada. Smatram da lektira koju čitate utiče na budući književni put. Tako osim pomenutih posebno u posljednje vrijeme su na mene ostavili utisak pisci koji ne pripadaju klasičnoj književnosti. Među njima su Kormak Makarti američki pisac, zatim Mo Jen kineski i Haruki Murakami japanski pisac, ali i dosta pisaca iz regiona koji slijede taj put modernog izraza.
Kod pisaca koje ste pomenuli se prepoznaje i doza fikcije, fantastike, koja se pojavljuje u smislu snova ili nadrealnosti – stvarnosti koja je moguća i koja se dešava, a istovremeno je imaginacija. Poput Vašeg romana Nedokazive istine Lameka Ćisuma, o čovjeku koji gradi kuću pri čemu mu se dešavaju različiti problemi.
- Ako se istina iznese u knjizi, ona prestaje da bude istina i postaje književnost. Taj nadrealizam koji se javlja u mom romanu treba da ubijedi čitaoca da je priča istinita. Ako se to ne uradi, onda nije dobro. Treba da ubijedimo čitaoca da je istina, ako u tome uspijemo onda smo uspjeli kao pisac.
Nakon što sam pročitao roman Put od Makartija, saznao sam da je polovina nastala na osnovu razgovora autora sa sinom o svijetu. Jer dječak potpuno drugačije vidi svijet od njegovog oca i tako je po mom mišljenju nastao jedan od najboljih romana današnjice. Stoga sam uvjeren da ko umije da sluša može postati dobar pisac.
Uskoro će se pojaviti Vaša nova zbirka priča, da li je u pitanju slična tematika?
- Knjiga će se pojaviti do kraja godine u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. U pitanju je zbirka priča radnog naslova Sve što nije ili jeste između dana i noći. Simboličan naslov onoga što se dešava u jednom danu. Recezent Jovica Aćin, književnik iz Srbije i dobitnik Njegoševe nagrade, je između ostalog rekao da se knjiga može tretirati kao roman, jer su priče povezane, ali i kao zbirka, jer svaki je fragment cjelina za sebe, a posebno me obradovalo mišljenje da se može tumačiti i kao zbirka poezije.
Danas postoji sve više pisaca, poput našeg prijatelja iz Zenice Adnadin Jašarevića, koji imaju tu formu poezije u prozi. Ta poetičnost koju je prepoznao Aćin me posebno obradovalo, jer smatram da samo odabrani mogu da stvaraju poeziju.
Čitajući Vaše priče možemo primjetiti da su naslovi koje imate izuzetno poetični i samim tim ukazuju na notu poetičnosti samog djela.
- Djelo mora piti poetično. Ako nema te poezije, onda nema ni proze, onda nema književnog djela. Opis mora biti poetičan, iako ja rečenica svedena u svakom slučaju mora biti snažna u dodiru sa poezijom.
Da li se može očekivati sličan pristup razotkrivanja ljudskih slabosti i karakteristika u novim pričama?
- Svakako. To me interesuje od samog početka pisanja. Možda je i pojačano kroz dugogodišnji novinarski rad i stvaranje reportaža, koja je između literature i novinarstva. Susreti sa različitim sudbinama i životnim udesima, to ne može da vas ostavi ravnodušnim. Tada počnete da brinete o drugima i tražite rješenja za druge. A to i jeste negdje zadatak pisaca.
Da li Vam taj dar, da primjetite trenutak i sliku života, koji nosite iz novinarstva pomaže da kasnije razvijete pripovjest?
- Naravno. U romanu Žig, ima dosta mojih reportaža koje su prilagođene književnosti. Za reportažu je neophodno da ste skloni literaturi. Mislim da je pisac i novinar dobar spoj. Neko kaže da im to smeta, ali ja mislim da to nije tako. Novinarstvo mi je pomoglo da se oslobađam teksta, da biram riječi, a sa druge strane dok sam bio novinar, književnost mi je pomagala da se slikovitije izrazim posebno u reportažama.
Šta Vam je najteže u procesu stvaranja djela?
- Iskreno meni je u književnosti sve teško. Ali ako ne prospemo krv nad hartijom, nema dobrog teksta. Ja pišem sporo, vraćam se rukopisima, rediguejm tekstove. Neke sam priče i odbacio. Vodim računa da tekst kada izađe u javnost bude podnošljiv, jer odnos prema knjizi je kao odnos prema đetetu. I najvažnije da nema odustajanja. To je nešto što najviše volite i što vas najviše muči na svijetu. To je ljubav.
Serijal Miris lišća orahova se realizuje u saradnji JU Ratkovićeve večeri poezije i Lokalnog javnog emitera Radija Bijelo Polje
Autor i voditelj: Dragić Rabrenović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tekst objavila: Sanida Kajević
Redakcija portala Refesticon
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
