Smailović: Mislim da poezija mora biti društveno angažovana (video)
Autor zbirke poezije ’Prolaznost’ i kratkih priča ’Omča’, Edin Smailović ističe da poezija mora biti društveno angažovana i u skladu sa aktuelnim društvenim momentom. On je u emisiji ’Miris lišća orahova’, na programu Radija Bijelo Polje predstavljajući stvaralaštvo naveo kako kroz poeziju želi da skrene pažnju na činjenicu da život otiče previše brzo.
’’Prolaznost vremena i života i nemogućnost da se priviknemo na brzinu promjena su veliki problemi društva koji dovode do različitih anomalija’’, kaže Smailović u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem. Navodeći da u njegovim pričama ima ironije i sarkazma pisac iz Bijelog Polja izražava uvjerenje da su oni potrebni za očuvanje ličnog zdravlja i zdravlja društva. ’’Smatram da je ključno pitanje, šta ako bi nam život udijelio iskušenje, kako bi se u tim situacijama ponašali’’, pita se Smailović, rukovodilac Gradske bibliotetke, za serijal emisija koji realizuju Radio Bijelo Polje i Ratkovićeve večeri poezije.
Da li Vas miris knjiga nadahnjuje da stvarate pjesme i priče ili je u pitanju okruženje i današnjica?
- Okruženost knjigama je dobra inspiracija za pisanje. Pisanje počinje u našoj glavi. Prvi uslov da bi neko bio dobar pisac jeste da bude čitalac. Ne znam da li uopšte zaslužujem da me nazovu piscem, ali mogu se pohvaliti da mislim da sam prilično dobar čitalac. Pratim aktuelnu književnost kod nas i u svijetu, a takođe sam imao priliku da pročitam sve ono što od klasične književnosti treba pročitati.
Obično književnici, kada daju savjete mladima ističu koliko je čitanje neophodno.
- Definitivno jeste neophodno. Ali mislim ono što jeste i što čini umjetnost je ono što je neko nazvao klik u glavi. Kako je Haksli rekao – vrata u zidu. Uvjeren sam da uspješno mogu pisati samo oni koji imaju dara za to.
Ta umjetnička nota se primjećuje u Vašim pjesmama i pričama i uvjeren sam da postoji nešto što Vas pobuđuje da stvarate?
- Mislim da je na žalost građanstva, ali na sreću onih koji imaju tendenciju da se bave umjetnošću, ovo veoma inspirativno vrijeme. Mi ipak živimo u jednom trenutku u kome događaji opasno ubrzavaju. I ako se okrenemo oko sebe, bilo koji umjetnik, književnik, glumac, slikar, režiser, na svakom koraku možemo da nađemo inspiraciju za umjetničku produkciju. Danas je čovjek u situaciji da promišlja mnogo toga. Čini mi se da je danas veoma teško da ljudi nađu duhovni smiraj. Ljudi nemaju vremena da zastanu i promisle gdje sam to ja, kuda ću ja i kuda sve ovo vodi. Naslov zbirke poezije Prolaznost, objavljene 2017 godine i izdanju Ratkovićevih večeri poezije, govori o tome.
Čini se da knjige koje ste objavili imaju pomalo pesimistične naslove?
- Pesimistične samo na prvi pogled. Na naslovnoj strani je slika čovjeka koji se osipa, što simbolizuje prolaznost. Naime, ako posmatramo stvari iz istorijske perspektive, čovjek je podigao životni vijek. Ali se postavlja pitanje da li je ovih 75 godina danas duže, nego 50 godina sa početka 20. vijeka. Toliko smo ubrzali život da je pitanje - da li bi nam i 500 godina bila zamjena za tih 50 godina. Zbog toga je ta prolaznost. Jer mislim da danas život suviše brzo prolazi. Kroz poeziju sam upravo htio da skrenem pažnju na činjenicu da nam život odista otiče previše brzo. Međutim, problem nedostatka vremena je problem današnjeg svijeta. U fizičkom smislu je život produžen, ali on nema vremena da živi.
Kao da ste pokušali da otrgnete od vremena, kroz poeziju i priču, neke fenomene u društvu. Tu su pjesme koje oslikavaju jednu situaciju i svaka nam zadržava pažnju, poput pjesme pod nazivom Imigrantska, na primjer.
- Tačno je to jedna priča o tome koliko se današnji čovjek brzo promijeni da toga nije ni svjestan. Ne stiže čovjek ni da se prilagodi promjenama. U ovoj tematici o imigranstoj priči, o kojoj su i drugi ranije pisali, posebno mi je zanimljiva ta kriza identiteta koju čovjek, prinuđen na imigraciju, osjeća. Jednostavno sa protokom vremena njegov rodni grad se promijenio, dok je on ostao u nekom vremenu koje ovdje više nije aktuelno. Sa druge strane tamo gdje je otišao nije se uklopio i ne može da dostigne budućnost koja ga je čekala.
Reklo bi se ne samo prolaznost, već je problem društva i neprilagođenost?
- Mislim da je to pored prolaznosti najveći problem, jer se toliko stvari nameće da čovjek ne može da se privikne na brzinu promjena. Neke stvari su kod nas nametnute i istorijom i dešavanjima u proteklom periodu na ovim prostorima. Često pominjem primjer čovjeka iz Sarajeva, koji je preživio osam država i osam naziva ulica, a da nije mrdnuo iz svoje avlije. Tako da na ovim prostorima ne moramo samo imigrirati da bi bili u tom vrtlogu promjena, ponekad je dovoljno ostati tu gdje jesmo. Mislim da poezija mora biti društveno angažovana i u skladu sa aktuelnim društvenim momentom. Iako je u vremenu u kome živimo sve mnogo važnije od ljubavi. Ne bih rekao da ljubavi nema, ali na žalost ona nije u fokusu čovjeka danas. Zapravo bi možda najbolje bilo pjevati o nedostatku ljubavi, jer ljudi nemaju vremena da se vole, da pitaju jedni druge kako si, niti da čuju odgovor, da znaju ko im je komšija, da se solidarišu sa nekom margini. Primijećujem da smo postali bezosjećanji i da tu solidarnost svodimo na deklarativne okvire. Svi će reći ja sam za to da se iskorijeni siromaštvo u svijetu ili ja sam protiv rasizma, ali malo ćemo učiniti kako bi narušili taj komoditet i izašli iz zone sigurnosti.
Primjećujem da ste obrađivali različite teme osim prolaznosti i smisla života, bavite se i licemjerstvom, moralnim posrnućem, dilemama, iskušenjima, besposličarenjem – kako da zapazite toliko problema – ili je to jedan problem?
- Prije svega kada govorim polazim od sebe. Smatram da se uglavnom rukovodimo onim da idemo linijom manjeg otpora, nezamjeranja. Kao društvo smo se naučili mimikriji, svjesno ili nesvjesno biramo liniju manjeg otpora. Da ne kažemo sve što mislimo, ne zbog toga što mislim da je ovo društvo kukavica, već da se rukovodimo onim – ne bismo da se zamjerimo. Izvježbali smo mimikriju za koju se bojim da svima nanosi štetu. Nijesmo naučeni da kažemo šta mislimo. Imamo ugrađenu samozenzuru uz uvjerenje da ćemo tako lakše proći u životu.
Ne samo poezija već i kratke priče na neki način ocrtavaju ono što nas okružuje. Poput priče pod nazivom Doktordžinica.
- Mislim da je to najbolja paradigna i prikaz pogleda na svijet prosječnog čovjeka na Balkanu, koji nastoji da napravi lak novac. On kaže da sve što se završava na -ica poput buregdžinica, ćevapdžinica, aščinica, donosi novac, pa zašto ne bi i doktordžinica - radnja za dodjeljivanje doktorata.
Izgleda da kroz ove priče provijava doza ironije, pa čak i opomene?
- Ironija i sarkazam su uslov za očuvanje ličnog zdravlja i zdravlja društva. Jer ako se ne smijemo i sebi i drugima, onda je to društvo veoma tužno. Smijeh nam je prijeko potreban. Dok ima smijeha i podsmjeha, to drušvto ima neke nade. Ako izumru ironija i sarkazam, ono je ostalo bez nade. Srećom se nije nigdje desilo da su ljudi prestali da se smiju. Mi imamo jedno vrijeme, iako nije samo naše i na našem prostoru, lažnog predstavljanja, potrebe ljudi da navuku odjelo koje im je tri broja veće. Tu imate Nušićevski scenario u kome pored takvog čovjeka idu oni koji mu laskaju, a sa druge strane one koji to posmatraju i smiju se. Iz tog ambijenta je nastala Doktordžinica. Pri čemu me na to ponukala izjava poznatog jugoslovenskog profesora Omera Ibrahimagića, koji je koji je na ideju otvaranja sve više fakulteta po Bosni i Hercegovini rekao – U malom mjestu i taj profesor postaje provincijalac. To ne mora da znači, ali se na našim prostorima pokazalo kao tako.
Iz Vaših priča, crtica, saznajemo da je ogoljen čovjek, pojedinac i društvo. Kritike i poruke su jasne i glasne, u različitim temama kojima se bavite.
Kratkoj priči pristupam prilično intimistički. Smatram da ja i bilo ko na planeti često prolazimo kroz proces samopropitivaja. Da li smo postupili moralno? Da li bismo u određenoj situaciji na mjestu nekog drugoga postupili moralno? Lako je reći bez iskušenja - ja sam moralan. Kao u priči kada su dvojica svještenika pregazili čovjeka koji je bio pijan. Lako je biti moralan lišen iskustva. Ali šta ako bi nama život udjelio takvo iskušenje? To je ključno pitanje. Mislim da je poenta priče u tome da nastojim da pokažem da ne smijemo olako osuđivati čovjeka. Potrebo je ući u tuđe cipele da bi smo mogli reći bil šta. Kada sa te pozicije iskusimo nešto, onda možemo govoriti šta je ispravno.
Vraćate se na početak, potrebno je propitati društvo i stanje u kome živimo, ali krenuti od sebe.
- To je najbitnije. Čini mi se da je Rumi rekao - mi smo u svijetu, svijet je u nama. Tako da je tu jasna međuzavisnost čovjeka i svijeta.
Zar to posrnuće, koje gledamo kod drugoga, dok posmatramo kako stavlja sebi omču oko vrata, ne opisujete upravo u priči pod nazivom Omča?
- Mislim da smo u omči svi mi. U određenim godinama čovjek postaje svjestan da je jedino izvjestan put ka kraju. Iako ne znamo šta će nam se na tom putu desiti, ali je put ka kraju izvjestan. Ta omča koja je svakim danom uža za mene simboliše čovjekov život. Mi svakim danom, minutom, smanjujemo trajanje na zemlji. Ne produžavamo ga i ta omča je na kraju svima nama i niko je neće izbjeći.
Autor i voditelj: Dragić Rabrenović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija i audio obrada: Sanida Kajević
Redakcija portala Refesticon
Tekst objavila: Sanida Kajević
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.