Vujisić: U poeziji sam otkrio nove svjetove koje prenosim na papir i ponovo vratim na nebo (video)
Primijetio sam da se u poeziji osjećam daleko ljepše i da otkrivam neke nove fikcione svijetove, izjavio je u emisiji Miris lišća orahova, profesor ruskog jezika i književnosti doktor filoloških nauka Blagoje Vujisić. U razgovoru za Radio Bijelo Polje sa Dragićem Rabrenovićem, Vujisić otkriva da je slijedeći izreku - pola poezije je istina, a pola je sa neba palo, nastojao da uhvati onu polovinu koja je s neba pala, prenese na papir, transformiše na svoj način i ponovo je vrati na nebo.
Bjelopoljski književnik čije su pjesme objavljene i u svjetskoj haiku antologiji autor je tri zbirke poezije za serijal o zavičjanim piscima je govorio o temama koje ga zaokupljaju, najsloženijoj i najkraćoj pjesničkoj formi, piscima koji su ga inspirisali i novoj zbirci Odlasci, koja je spremna za obajvljivanje.
Prije više od 20 godina objavili ste prvu zbirku pjesama. Šta Vas je opredjelilo za poeziju kao stvaralački izraz?
- Opredjeljenje je proizašlo promjenom sredine kada sam otišao na studije ostavljajući voljene osobe i zavičaj. Rodila su se posebna osjećanja za koja sam imao potrebu da ih prenesem na papir. Posjećujući razne pjesničke manifestacije osmjelio sam se da i sam zapišem ono što osjećam.
Potakla me i misao filozofa Kjerkegora, iako je možda malo pretjerao, koja glasi – ’’svaki čovjek koji nije pobožan ili nije pjesnički nastrojen, budala je’’. Osjetio sam da se u poeziji osjećam daleko ljepše i da otkrivam neke nove, fikcione svijetove i u krajnjem njeno terapisjko dejstvo, posebno u trenucima neprijatnih situacija.
Pjesnički porivi su u mom biću određivali neke moje uloge. Stvarajući stihove oslobađao sam se krika ozlijeđenog, u njoj sam tražio iluziju od neprijatnosti na koje sam mogao da naiđem.
Dugo je vremena prošlo od kada ste počeli da stvarate, do objavljivanja prve zbirke, kako ste se odlučili na taj korak?
- Prvi put sam nastupio na 16 Ratkovićevim večerima poezije u programu mladih pjesnika zajedno sa sada istaknutim pjesnicima među kojima su Saladin Dino Burdžović i Ranko Radović, koji su me praktično nagovorili da se posvetim obavljivanju knjige. Jer do tada sam smatrao da je dovoljno to što stvaram.
Prva zbirka nosi naziv Između planine i sunca, riječ je o modernoj poeziji, međutim, kasnije ste promijenili poetski žanr u zbirkama Između tri rijeke i Cvjetanje zvijezda?
– U prvoj zbirci su objavljene pjesme iz najranijih dana. Upravo taj naslov opisuje i teme kojima sam se bavio. Kada sam se odlučivao za naslov prisjetio sam se misli Vojislava Despotova koji kaže: ’’poezija je pola istina, a pola je s neba pala’’. Osjećao sam se tako da sam onu polovinu koja je s neba pala uhvatio, prenio na papir, transformisao na svoj način i ponovo je vratio na nebo, negdje između obližnje planine i sunca. Tako sam osjetio da je smještenu u korice knjige grije neko toplije sunce.
Kasnije su se mijenjale životne okolnosti i prvi razlog zbog koga sam počeo da pišem haiku poeziju bio je praktične prirode. Postao sam direktor škole, porodični problemi, izrada magistarskog i doktorskog rada, nijesam imao vremena da šire elaboriram pjesničke porive u meni i smjestio sam ih u najkraću formu pjesme na svijetu – haiku, odnosno pjesmu od tri stiha.
Iako izgleda da ste se opredjelili za najkraću formu kako bi bilo jednostavno, zar nije to nešto najidealnije u poeziji, pronaći i u trostihu ispričati cijelu priču?
- To ste dobro primjetili jer je ovo praktično najteža forma u svijetu koja obiluje sa određenim pravilima. Sa tematske strane haiku pjesma traba da bude odraz trenutka u prirodi. Sa tehničke strane je formulisana sa metrikom 5-7-5 slogova. Poezija koja potiče iz Japana je za naše jezičke standarde dodatno kompleksna jer pjesnici nastoje da poštuju i prilagode ta pravila.
Obično prvi stih daje sliku, neku pojavu, drugi stih daje radnju u vezi sa prvom sliku, dok treći stih daje sam utisak, efekat te radnje.
Stiče se zaključak da je haiku izabrao Vas. U jednoj recenziji Vaše knjige Dragiša Madžgalj ističe da je rijetko ko u ovoj formi odabrao one riječi koje u isti mah pjevaju i slikaju, kao Vi?
- On je jedan od istaknutih poznavalaca književnosti na ovim prostorima i te godine je čak proglasio knjigu kao najbolju haiku zbirku. Ja imam povjerenje u njegov sud.
Natojaao sam da na neki način oslikam životne situacije, trenutke, fenomene sa kojima sam se susretao.
Vaš opseg tema je rasprostranjen od ljubavi, kosmosa, do zavičaja. U drugoj zbirci je objavljeno više od 700 pjesama. Reklo bi se da je u pitanju jedan moderni pristup ovoj vrsti poezije?
- Iako su tradicionalni haiku uglavnom vezivali za prirodu smatram da je dopustivo ako se u današnje vrijeme bavite ljubavnim i filozofskim temama, svakako uz poštovanje pravila haiku stiha.
Kada je u pitanju zavičaj mogu izdvojiti jednu pjesmu
Sve bajke svijeta
u mom zavičaju
su se naselile.
Zavičaj je najljepše mjesto na svijetu kome se svi vraćamo i kome žudimo. Dešava se da se ljudi pred kraj života vrate u zavičaj i tamo nađu vječno počivalište.
Gdje god pođem pronađem cvijeće koje mi miriše kao zavičaj. Boravio sam i u Rusiji i Poljskoj i tamo pronalazio biljke koje izgledaju i mirišu isto kao u mom zavičaju.
Izabrali ste ruski jezik i književnost, kasnije magistrirali i doktorirali, a tokom godina ste se bavili prevodilaštvom, učestvovali na književnim i naučnim skupovima u Rusiji i predstavljali Crnu Goru, da li je na neki način ruska književnost i neki od klasika imao uticaja na Vas?
- Dobro ste pitali da li je neko imao uticaja, jer često se čuje pitanje ko Vam je uzor. Jer smatram da ako neko ima nekog uzora, onda on neće biti originalan i svoj stvaralac. Čitajući posebno ruske klasike i pjesnike stekao sam dojam da mogu da bilježim nešto, ne na takav način, ali bar da sam sposoban da stvaram na određene teme. A svakako da su uticaj imali mnogi poznati pisci počev od Jesenjina, Puškina, Jeftušenka i drugih. U svima sam nalazio momente koje sam na svoj način prenosio na papir.
U jednoj recenziji Zoran Raonić ističe: ’’Vujisić staje u red najuspješnijih stvaralaca ovog žanra, čak i na širim balkanskim prostorima’’.
- Moram priznati da mu vjerujem. Mislim da nije laskao, obzirom da je Raonić jedan od najboljih poznavalaca haiku poezije u Crnoj Gori, dobitnik je brojnih nagrada i njemu sam zahvalan što me teorijski uveo u ovaj žanr, kako bi moje pisanje bilo kvalitetno.
Upravo sa njim sam pripremio i antologiju crnogorske haiku poezije, možemo reći prvu, koja je nastala od onih pjesama koje smo godinama objavljivali u časopisu Odzivi. Biće zastupljeno više od 30 autora čija poezija zavrjeđuje pažnju šire javnosti.
Da li možemo očekivati da se u skorije vrijeme pojavi nova zbirka Vaše poezije?
- U pripremi je zbirka sa nešto više od 70 pjesama tematike odlasci. Ta me tematika posljednjih decenija okupira s obzirom na neke odlaske koji su bili traumatični za mene. Počev od odlazaka članova porodice i prijatelja, a kasnije i kućnih ljubimaca ili nekog predmeta, misli, iluzije.
Međutim, uprkos temi poezija u toj zbirci nije pesimična, već naprotiv. Svaka pjesma nagovještava neki povratak. Jer je svakom odlasku suđen i povratak. Negdje sam našao i pogodne stihove u tom smislu našeg zavičajca Dragomira Brajkovića koji kaže – I povratak je nekakav odlazak, ili Marjan Miljić koji kaže - Hvaljen nek je moj povratak odlasku. Čovjek uzevši i u smislu kosmičkom svakog dana odlazi i vraća se. Zbog toga i obitava na planeti, jer ako bi samo odlazio onda više ne bi postojao.
Serijal emisija Miris lišća orahova, o bjelopoljskim piscima, se emituje u sardanji JU Ratkovićeve večeri poezije i Lokalnog javnog emitera Radija Bijelo Polje.
Autor: Dragić Rabrenović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tekst objavila: Sanida Kajević
Redakcija portala Refesticon
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
